PIŠE TOMISLAV ČADEŽ Dosta sramotan igrokaz. Neugodno je bilo gledati što to rade Luciji Šerbedžiji

Juli Zeh piše prozu, a djela Charlotte Roos nisam pronašao, još je početnica, premda i ona ima 38 godina. Obje je angažiralo Državno kazalište u Braunschweigu da napišu dramski tekst o kretanju, a sve za pare koje je odobrila njemačka Vlada u sklopu fonda za međunarodnu kazališnu suradnju. Objema nije palo na pamet ništa drugo nego da sroče tekst o kravi koja je pala s neba na glavu muslimanu ribaru, iz aviona, što se zbilja i dogodilo, kod Italije. To “kretanje” krave ovdje je uzeto kao “kretanje” radnje, a ona sama nema toliko veze s kravom koliko s brbljanjem o tome da je današnja Evropska unija jako, jako loša jer ima mnogo, mnogo propisa, koji ljude čine grozno, grozno neslobodnima.

Dva mlada glasa

Međunarodna kazališna suradnja ovdje je ostvarena sa Zagrebačkim kazalištem mladih, u ime kojega je ovaj tekst, u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković, režirao Ivica Buljan, koji je sastavio dosta sramotan igrokaz s pjevanjem i svlačenjem, u sklopu kojega se i ono malo radnje izgubilo u tobože avangardnom popjevavanju, preplesavanju i prešetavanju ZKM-ovih glumaca.

Režija se svodi na to da je Lucija Šerbedžija gola u kavezu, da Nina Violić glumi da svira gitaru i da se, kao i uvijek u Buljana, neki mlad dečko razodjeven do pasa migolji i vježba pred publikom. Ovaj put to je Slaven Španović, koji malko vježba u parteru, malko se pentra po ručama, a uspijeva složiti i dvadeset sklekova. Tu su i dva zahrđala mlada glasa, Goran Bogdan i Frano Mašković, od kojih prvi glumi naslovnu ulogu Paula, nezadovoljnog mladog intelektualca, a drugi više likova, uglavnom predstavnike organa reda. Taj nezadovoljni mladi intelektualac više izgleda i ponaša se kao huligan, krajnje ga je iznerviralo to što na aerodromu ljudi ne smiju sjediti na podu, a i moraju se poštovati sigurnosne upute. Kajgod. Mašković pak monotono kriješti i ne bi uplašio valjda ni leptira.

Drugarska kritika

Cijela me ova priredba podsjetila na socijalistička vremena, kad je Partija o svemu odlučivala. Tako se i sad neka nevidljiva partija, nazovimo je Evropa, nadvila nad ovom predstavom. Ona bi trebala kritizirati tu istu Evropu, što i čini, upravo onako kako se u socijalizmu izricala drugarska kritika. Drugarice pišu da je Evropa popustila pred nekim negativnostima, ali da se te negativnosti mogu ispraviti. Tako je i u socijalističkoj Jugoslaviji kritika bila dobro došla, osobito ako je bila konstruktivna i ako nije rušila ustavni poredak.

Grubo i nemaštovito

Upravo takva je i ova njemačko-hrvatska zmešancija, u okviru koje nastupa čak i jedan njemački glumac, Tobias Beyer, koji, logično, glumi Arapa, budući da ne razumije hrvatski.

Najbolja je na pozornici Ksenija Marinković, koja svira bubnjeve, i to dosta pristojno. Rijetko ispada iz takta, a ima i dobar “druk”. Mogla bi komotno osnovati žensku rock skupinu koja bi prašila kudikamo učinkovitije nego u ovoj predstavi, gdje se i ostale glumice uglavnom ne bave svojim temeljnim poslom nego se uglavnom krevelje.

Tako i Jadranka Đokić te mlada Hrvojka Begović, koju prvi put gledam, i koja se opet dosta dobro snašla, koliko se to već može u ovakvoj gruboj, nemaštovitoj i manipulativnoj predstavi. Užasno mi je neugodno pak bilo gledati što Buljan radi s Lucijom Šerbedžijom. Zašto ona mora biti razodjevena, što je to avangardno u njezinim dlakama? I kakva je to glazbena podloga i što se dogodilo s Buljanovim stalnim skladateljem Mitjom Smrekarom da složi ovako napadnu i neuvjerljivu muziku. Kad bi ova predstava i imala glazbenog dramaturga, rekao bih da je istome krava prdnula u uho. Tako sve to skupa zvuči, dozlaboga rastegnuto i prazno, pa nakon jedan sat i pedeset minuta osjetiš zbilja olakšanje što je priredba okončana.

Neon s portretom

Poseban mamac za publiku bio je scenograf Lovro Artuković. Scenografije, pak, nema nikakve osim što je iznad glumaca okačen neon s portretom troje opet dakako razodjevenih mladih ljudi, na livadi, u nekakvoj dekameronskoj dokolici. To je rad slikarev. Mogao i se taj “pano” okačiti bilo gdje, a ne samo u ovoj predstavi, s kojom ima veze koliko bi imao i s bilo čime drugim.