Festival svjetskog kazališta

Piše Tomislav Čadež: Uznemirujući glasovi žena koje se bore za svoju zemlju i svoju zajednicu

Christiane Jatahy

 Christophe Simon/Afp/Profimedia/Christophe Simon/Afp/Profimedia
Prva gostuje predstava ‘Poslije tišine‘ Christiane Jatahy. Na Festivalu se ponavljaju teme i autori. Rekao bih, bitne teme i bitni autori.

Festival svjetskog kazališta ove se godine daje u Zagrebu dvadeseti put. Gledali smo proteklih desetljeća nekoliko tuceta predstava, među kojima vrlo malo njih slabašnih ili slabih. Bilo je dakle promašaja, ali ne mnogo, te se može mirne duše zaključiti da, ovakav ili onakav, čini gotovo jedini naš prozor u europsku i širu kazališnu produkciju. Naime, Eurokaz, najstariji naš festival međunarodni kazališni, sa sličnom idejom, posljednjih godina, pa i cijelo desetljeće, posustaje, premda i on koji put ponudi kakvu lijepu produkciju iz bijeloga svijeta.

Ovogodišnje izdanje Festivala svjetskog kazališta daje pet predstava, s više izvedbi, od 7. do 30. rujna, a meni se to čini premalo, premda je zapravo dovoljno. Nije mi antipatičan taj neparan broj pet, kao i u buketu, pa bismo mogli govoriti i o, primjerice, rukoveti predstava. Makar nakratko, minula je korona i može se slobodno putovati. Bilo kako bilo, koliko para, toliko i muzike, pretpostavljam. Izbor predstava jest u rukama, nazovimo ga tako, stalnog pronalazača, redatelja Ivice Buljana, donedavnog ravnatelja Drame HNK, pri čemu se s godinama nazire stanovit obrazac, ponavljaju se autori i teme, rekao bih bitne teme i bitni autori.

Prva gostuje predstava "Poslije tišine" brazilske redateljice Christiane Jatahy​, čije smo "Tri sestre" gledali prije pet godina, kad je prvi put gostovala na festivalu, a na sceni i u gledalištu zagrebačkog HNK. Bijaše to začudna produkcija, u kojoj je publika sudjelovala i pojedinačno, dolazeći na scenu, s tri izvanredne glumice kao protagonistice. Sad je pred nama predstava po suvremenom romanu "Torto Arado" (Krivi plug), iz 2019., brazilskoga pisca Itamare Vieire Juniora (r. 1979.).

Radnja je smještena u ruralno središte države Bahia u Brazilu, a priča je dijelom izmišljena te na uznemirujuć način daje glasove žena koje se bore za svoju zemlju i svoju zajednicu. Predstava dakle kombinira fikciju i dokumentarno, kazalište i film, a kroz intimnu priču govori o nerazriješenoj prošlosti koja se neprestano ponavlja u suvremenome Brazilu. Predstava je prvi put zaigrala u Kulturnom centru Travno, a druga je izvedba sutra u 20 sati.

Potom u utorak i srijedu, 20. i 21. rujna igra u Zagrebačkom kazalištu mladih predstava "Nemam pojma" Christopha Marthalera, starog također festivalskog znanca. Ideja predstave je sljedeća: zamislite glumca koji je zaboravio tekst ili govornika koji iznenada izgubi nit svoje teme. Jaz se nastoji ugnijezditi posvuda. Često ga ni ne vidimo. Jaz nije uvijek lako uočiti, stoga mu treba pristupiti s taktom. Sa svojim dugogodišnjim prijateljem, škotskim izvođačem Grahamom Valentineom, Marthaler se pita o razlozima jaza. Sve to na različitim jezicima i glazbom. Predstavi je pridružen svirač viole da gamba i barokni violončelist Martin Zeller.

Potom još jedan, zagrebačkoj publici poznat autor, Milo Rau, koji gostuje s predstavom "Ispitivanje". Zaigrat će 24. rujna u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Posrijedi je stanovito istraživanje granice između kazališta i stvarnosti. Pod pogledom Edouarda Louisa, prisutna na videu, glumac Arne De Tremerie kopira ikonički stil odijevanja pisca; bijelu trenirku, traperice, tenisice i ruksak, ali i njegove riječi, odnosno njegovu autobiografiju. Opsesije mladoga autora su siromašno socijalno podrijetlo, homoseksualnost, obožavanje Titanica, godine u kazalištu koje su mu spasile život i još dosta toga.

I posljednji gosti ovogodišnjeg festivala poznati su nam otprije, belgijska skupina Peeping Tom s predstavom "Diptih: Vrata koja nedostaju i izgubljena soba" zaigrat će u zagrebačkom HNK u četvrtak 29. i petak 30. rujna u 20 sati. Autorski dvojac Gabriela Carrizo i Franck Chartier stvaraju uznemirujuć, čaroban i tajanstven svijet, kakav je tipičan za rad skupine. Likovi se razvijaju u prostorima iz kojih ne mogu pobjeći. U potrazi za idealom, s vlastitim snovima i nadama, izgledaju izgubljeni, lutajući u jezivu i tajanstvenu labirintu, između stvarnosti i svojih misli, pokrenuti prirodnim silama koje ih vode prema neizvjesnoj sudbini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:35