POLITIČNOST KOMADA PREKRILA LJUDSKU DRAMU Tomislav Čadež gledao je 'Romea i Juliju' u režiji Mikija Manojlovića. Je li impresioniran?

Beogradska Radionica integracije slavnoga glumca Predraga Mikija Manojlovića (r. 1950.) nevladina je kulturna institucija koja, među ostalim, producira kazališne predstave. Zagrebačka publika pogledala je potkraj 2013. njihovu predstavu "Dok nas smrt ne razdvoji" , uspjelu inscenaciju zanimljivog dramskog teksta prvijenca hrvatske glumice Mire Furlan. Lani su, također u Manojlovićevoj režiji, producirali Shakespeareov notorni komad "Romeo i Julija", u suradnji s prištinskim Qendra multimedia. Glumci, albanski i srpski, igraju na albanskom i srpskom. I prvi i drugi ne samo da tjeraju svoj jezik, nego šprehaju i "njihov". Glavna podjela dakako odvaja dvije obitelji: Montecchi, obitelj Romeova, jesu Albanci, a Capuleti, obitelj Julijina, jesu Srbi. Obje obitelji u stvari su bilingvalne i ratuju međusobno kao susjedi a ne kao stranci. Ono što ih udaljava, jezik, to ih i približava (ipak se razumiju).

Svaka dramska napetost u ovoj predstavi počiva na jeziku. Komad je osvanuo kao politički, što on zapravo i jest. Shakespeareov bujan rukopis, s mnoštvom digresija i malih uloga, teško je danas i ovdje prenijeti na scenu u cijelosti. I u nas i u Srbiji to nitko pametan više i ne pokušava. Uvijek gledamo adaptiranu verziju, uvijek skraćenu. Tako i ovdje. Predstava traje kraće od dva sata, u odmjerenom ritmu, cijela koncentrirana oko golemog, na tlo položena metalnog objekta u obliku slova X. On ima žljebiće po kojima će poteći krv.

Problem ove predstave sličan je problemu koji muči, primjerice, i zadnju domaću produkciju ovoga najpoznatijeg Shakespeareova djela, na Dubrovačkim ljetnim igrama 2014.: neuvjerljiv odnos samih ljubavnika mladih nesretnih. Ovdje je, naime, političnost komada prekrila intimnu ljudsku dramu. Kao i u dubrovačkoj predstavi, i ovdje Romeo i Julija ne djeluju zaljubljeno. Ovdje je ta zaljubljenost pretpostavljena, ali se ne razvija i ne pokazuje. Romea igra Tristan Halilaj, koji svoju dragu slabo doživljava: više ga pale nevolje u koje upada. No možda to i jest bit komada. Mladić jest huligan i možda upravo zato privlači 14-godišnju ljepoticu koju otac ionako kani udati, ali za knezova rođaka. Juliju iliti Juliet smireno igra talentirana Jovana Gavrilović. Ona jest emotivna, njezina zaljubljenost možda nije upitna, ali u susretu s Romeom postaje hladna.

Ovdje je problem i to što kostimi sugeriraju da su u igri nekakvi nezajažljivi odrpanci. Međutim, i jedna i druga obitelj bogatunske su, a njihova su djeca pripadnici onoga staleža koju danas najtočnije opisuje sintagma "zlatna mladež". Nedefinirana je podosta uloga Dadilje, koju rutinski igra Anita Mančić. Ne shvaćamo ovdje koliko je njezina pozicija stražarska i neumoljiva. Njezina ljubav prema djetetu zapravo okončava u sukobu s lojalnošću gospodaru, koji je plaća. Ovdje to nije posve razvidno. Starrog Montecchija igra sam redatelj, koji je svoju ulogu pretvorio u sjenu, gotovo nijemu. Mnogo je prisutniji stari Capuleti, kojega dojmljivo igra Nebojša Glogovac: kao surova, moćnog čovjeka. Predstava je, sve u svemu, mračna, donekle poučna, ali ništa više od toga.