"Posjet stare dame" je poput napetog trilera s elementima apsurda i s dobrim glumačkim kreacijama

Gavellina nova premijera, na pozornici izbjegličkoj u Travnom, "Posjet stare dame" švicarskog klasika Friedricha Dürrenmatta (1921. - 1990.) u režiji Dore Ruždjak Podolski i prijevodu Ive Juriše, nudi, rekao bih, ljekovit pesimizam naspram takozvanog povijesnog trenutka. Uglavljena je u današnje osjećanje vremena uspjelo.
Nisam, međutim, oduševljen dramaturškom prilagodbom koju je poduzeo Tomislav Zajec. Relativno opširnu tročinku skratio je primjereno produkcijskim okvirima.

Licemjerna Europa

Lišio je radnju nekih manje bitnih likova, novinara ili sina bračnog para Ill, a kao žrtve njegovih škara pala su i dvojica gorostasa, Tobi i Lobi, te još koji statist među građanima, no bez svih se njih zbilja može.
No, pitam se može li se i bez detalja koje je dopisao: akteri, primjerice, raspravljaju o španjolskoj gripi, plaše se pandemije ili skijaju niz sljemenski Crveni spust? Može se, odnosno moglo se. Naime, Dürrenmattov tekst sam je po sebi dovoljno aktualan i ne treba išta dopisati da bi se u radnji prepoznala sadašnjost. Sve je već tu, i Hollywood, i marioneta predsjednika Svjetske banke, i pohlepa multinacionalnih kompanija, i mračno lice kapitalizma, i mračno naličje njegovih poklonika - nije nam potrebno dodatno telefoniranje.

Europa jest stara, licemjerna, pohlepna i bogata zato što je htjela da postane stara, licemjerna, pohlepna i bogata. Sve se vrti oko para, kao i u ovoj radnji, gdje u beznadno propao provincijski švicarski gradić Gilen pristiže milijarderka, koja je u njemu odrasla i od koje građani očekuju da ih podupre investicijama i tako liši bijede.
Ta stara dama to i kani učiniti, a gradić je prethodno upravo ona upropastila. Sad će ga uzdići, ali uz uvjet: da Gilenci ubiju mjesnog trgovca Alfreda Illa koji je tu gospođu Claire Zachanassian kao djevojku također, eto, upropastio napravivši joj dijete koje nije priznao, a ona je s djetetom morala napustiti gradić te je dijete umrlo. Sad traži zadovoljštinu.

Konkretna satira

Komad je najpoznatiji švicarski dramatičar napisao gotovo neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, nakon holokausta i drugih paklenih zala počinjenih te je težak poput olovnih nogu. On je i groteska i triler s elementima teatra apsurda, ali i konkretna satira na račun švicarskog društva. Drama jest i simbol. I parabola. Pučani Gilena jesu Europljani kao takvi, a Stara dama jest kapitalizam kao takav, a njihov susret jest, eto, toksičan.

Režijski je predstava pak uvjerljiva. Nadaje se kao triler s naglašenim elementima teatra apsurda. Groteska je potisnuta pseudorealizmom. Zbivanje teče brzo, glatko, gluma je začinjena perverznim salonskim tonom, a naslovnu ulogu milijunašice Claire igra Jelena Miholjević, lako i zanimljivo. Bori se i s čim ne bi trebala - kostimom.
Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović obula ju je u bijele čizmice, jeftine, posve u neskladu s haljinom, a osobito glavom, odnosno stilskom, reklo bi se historijskom frizurom, pa cijela pojava vuče na kakvu neosviještenu primitivku, a ne profinjenu, elegantnu zločinku. Inače su kostimi odviše, rekao bih, na prvu loptu otrcani, pa se ne ocrtavaju u odnosu na pak bolje i prirodnije otrcanu scenu Stefana Katunara, a koja donosi uzbudljiv uvod, kad stražnji zid probije čelo zadimljene lokomotive u prirodnoj veličini.

Ulogu Claire u nas je dojmljivo bila tumačila Milka Podrug Kokotović u Kunčevićevoj režiji iz 2002., a prije nje, potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, Neva Rošić u riječkom HNK. Uloga, dakle, za najozbiljnije glumce. Ova nas je kreacija privukla prije svega zato što je u nju unesena jedna privlačna nota humora, koju glumica suptilno "opravdava" od početka do konca predstavljanja.

Filozofska dimenzija

Dojmljiv je i Sven Medvešek kao Alfred Ill, koji ulogu žrtvenog jarca igra s minimalnim intervencijama u početnu poziciju zapuštenog provincijalca koji je zaboravio i vlastitu prošlost. Igra, dakle, toga nesretnog Alfreda sa zrncem soli, pridajući mu stanovitu filozofsku dimenziju. Suvremeno jest u njegovoj poziciji i ono što se danas prepoznaje kao "cancel culture", kad te cijela zajednica progoni javno (danas na mreži) tobože iz moralnih pobuda.
U antičkoj Grčkoj pojava se nazivala ostracizam, a nisu ti sudili virtualni dislajkovi nego glinene krhotine...

Odličan je Amar Bukvić kao Gradonačelnik, koji se i režijski naglašuje kao, nazovimo ga tako, korovođa. Barbara Nola uvjerljivo je ujedno i blesava i lukava kao Alfredova supruga, Gospođa Ill.
Vješto igra i Janko Rakoš mjesnog policajca, kao pritajenog sadista. Hrvoje Klobučar kao Učitelj isto lijepo igra tobože intelektualno radoznala, a zapravo doušničku dušu, kukavna građanina.

Još se ističe Sven Šestak kao nenametljivo ljigav Župnik. Nenad Cvetko kao Slikar pojačava grotesku lika alkoholizmom koji skriva iza isposničkog tona. Koby Filipa Križana i Loby Ivana Grčića malko su režijski odviše karikirani, a opet premalo strašni i čudni. Andrej Kopčok jest dao niz manjih uloga Clairinih supruga kao minijature u kojima se tupost podupire mazohizmom. Režijski je duhovito kad osvane u pancericama, pod kacigom i sa skijaškim štapovima (u originalu nosi pribor za pecanje). Još igraju Anja Đurinović, Natalija Đorđević, Anica Kovačević i Andrej Dojkić.
Scenski pokret Petre Hrašćanec podupire apsurd radnje, a glazba Stanislava Kovačića inteligentno je "nevidljiva" te čini cijelu triler-konstrukciju napetijom i življom.