POSLJEDNJI DANI GLUMAČKE LEGENDE Dirljiva sjećanja na Relju Bašića: U novoj Gloriji kćeri čuvenog glumca otkrivaju kako je živio i umro njihov otac

Jedan od posljednjih velikana iz zlatne generacije hrvatskog glumišta, Relja Bašić, preminuo je 7. travnja u 88. godini od posljedica niza zdravstvenih komplikacija. Prije sedam godina je nakon teškog pada u kući slomio zdjelicu u ibedrenu kost, uslijedile su nesupješne operacije kuka, a uz to je imao probleme sa srcem i dijebetesom.

Živio je u samom centru Zagreba, ali je posljednjih godina života zbog narušenog zdravlja vrlo rijetko napuštao stan. I to ga je najviše izluđivalo. Ponekad je govorio kako bi volio navečer zaspati da se više ne probudi. I ta mu se želja ispunila. Preminuo je u snu, uz njega su gotovo do kraja bili njegovi najbliži, a obitelj se najiskrenije zahvaljuje liječnicima i sestrama sa Rebra koji su se o Relji Bašiću brinuli do posljednjeg trenutka.

Njegove kćeri, Nina Babić i Nika Bašić prisjetile su se za novi broj Glorije odrastanja uz oca koji je bio jednako veliki frajer kao i fini gospodin, zafrkant, šljaker i modni znalac. Njegov je maestralni 'gospodin Fulir' iz filma Kreše Golika 'Tko pjeva zlo ne misli' prerastao u jedan od najsimpatičnijih simbola Zagreba, a za života su Relju Bašića mnogi oslovljavali upravo sa 'gospodin Fulir'.

- Vjerujem da mu je možda malo smetalo što ga poistovjećuju s ulogom Fulira iako je puno svojih karakteristika ugradio u taj lik, pogotovo svoju nepresušnu autoironiju i šarm - kazala je Reljina mlađa kći Nika Bašić (31).

Teatar u gostima

Unatoč besmrtnoj slavi gospona Fulira, Relja Bašić je svojim najvećim postignućem smatrao Teatar u gostima, prvo hrvatsko putujuće privatno kazalište. Osnovao ga je 1974. i s njim u 30 godina obišao gotovo sva hrvatska sela i gradove prenoseći svoju viziju moderne koncepcije kazališta, dotad neviđene na ovim prostorima.

Njegova starija kći Nina Babić, koju je Relja dobio u prvom braku s anglisticom Sonjom Antić, živjela je s tatom do svoje 17. godine.

- Pamtim ga iz djetinjstva kao velikog zafrkanta. Često je za vrijeme ručka izvodio mađioničarske trikove i to mi je bilo divno. Nikad me nije špotao, uvijek je sa mnom razgovarao kao da sam njemu ravna odrasla osoba - prisjeća se Nina.

Na sceni sa slomljenom rukom

- Tata je bio dobar sportaš, volio je skijati i igrati tenis, a kratko vrijeme trenirao je i atletiku pa mi je jednom na teniskom igralištu pokazao kako se preskaču prepone preko teniske mreže. Pao je i slomio ruku. I onda je s tom slomljenom rukom navečer igrao predstavu, prije nego li je otišao doktoru. Uz svu tu zafrkanciju ono što ja pamtim kod tate je silna disciplina. On je bio frajer, volio je muziku, volio je izlaziti, ali je bio veliki šljaker i silno discipliniran.

Nika ga se sjeća kao famoznog plesača, kao glazbenika koji je volio svirati kontrabas i glasovir, i dakako, kao džentlmena s istančanim modnim instinktom.

- Mene je cijeli život odijevao moj tata i bila sam najbolje odjevena od svih. Imao je nevjerojatan ukus i za žensku odjeću. Do zadnjeg dana bi mi znao reći kad bi mu nešto zasmetalo u mom stilu. Nikako nije mogao prihvatiti neke današnje trendove, primjerice, da viri košulja ili naramenica, to mu je bilo strašno - zaključuje Nika.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Glorie.