POSLJEDNJI DANI MIRA Vidićev apsurd je prirodno stanje ljudske duše, njezina realnost, a stvarnost ne postoji

Teatar &td ne sustaje ove sezone, prikazao je drugu odličnu praizvedbu u svega dva tjedna, dramu Ivana Vidića “Posljednji dani mira” u režiji Dore Ruždjak Podolski.

Prije nje vidjeli smo“Born to please” Saše Božića. I sad je posrijedi koprodukcija zapravo s redateljem/redateljicom, jer najživljem zagrebačkom teatru (koji na papiru zapravo ne postoji), ionako skromna sredstva prepolovljena su, pa sad godišnje raspolaže sa svega 300 tisuća kuna za cijeli program. Primjerice, toliko novca u nas se zna potrošiti za kostime i scenografiju jedne opere…

Teatar apsurda

Ivan Vidić (r. 1966.), naš ponajbolji i najplodniji dramski pisac srednje generacije, rijetko piše komorne komade, kakav je ovaj, a s domaćim redateljima uglavnom gaji nesporazume. Sad je ovaj njegov nov, rekao bih osjetljiv tekst za dvije osobe, uzela u ruke motivirana i strpljiva redateljica te ga izvela na scenu poštujući njegov ritam, gradeći režiju iz teksta a ne iz, da tako kažem, glave. Pritom nije sputavala maštu i nije sročila dosadnu predstavu, kakve su osvanule mnoge režije Vidićevih distopijskih tekstova, kakav je i ovaj. Redateljica jedino nije možda dovoljno naglasila piščev sarkastičan humor (astronauti ne bi smjeli biti ružni, jer što ako nekoga susretnu), ali nije niti opteretila umjetninu nepotrebnim pathosom.

Dvije žene različite dobi, Gazdarica i Konobarica, bezimene su, a situacija u kojoj se nalaze apsurdna je. Prva drži lokal u kojem nema gostiju, podignut na nepristupačnom brdu uz more, a druga se javila na oglas da te goste poslužuje. Vidić je baštinik teatra apsurda, s tim da ga shvaća rekao bih ortodoksno: apsurd je prirodno stanje ljudske duše, njezina realnost. Stvarnost ne postoji, barem ne onakva kakvu implicira takozvani realizam. Ljudi jesu automati, u onoj mjeri u kojoj su robovi navika, ali tužni automati, koje jedino granične, iščašene situacije čine živima i djelatnima. Dakle, rutina je privid, a realnost čine mašta i osjećaji.

Gazdaricu igra nadahnuto Dubravka Ostojić, kao jednu finu damu, samo malo porušenu životnim promašajima, koja ne dopušta takozvanim objektivnim okolnostima da joj oduzmu nadu sretnog postojanja. Razočarana u ljubavi, ona je diskretno nepovjerljiva prema mladoj ženi koja tek kreće u život. Redateljica ravnomjerno raspoređuje teret njezinih misli u šest prizora, svakom dajući drugi ritam. Pritom joj pomaže izvrsna scenografija Stefana Katunara, koja sugerira palubu broda koji nikamo ne plovi, s otvorima u daščanom podu, kao svojevrsnim prozorima u podsvijest likova. Ozbiljnost situacije, pa i njezinu zaumnost, uvjerljivo gradira glazba Josipa Maršića. U prvom prizoru tišina, u posljednjem vulkan kakofonije.

Filozofska strana

Konobaricu igra Nataša Kopeč (r. 1989.), hrabra mlada glumica izvrsnih fizičkih predispozicija, koju je na praizvedbi dosta sputala trema. Njezina je slaba točka, zasad, neuredan scenski govor (ovdje čak i donekle primjeren zavičajni naglasak), a velika prednost beskompromisnost u nastupu.

Dvije su glumice spremno iznijele da tako kažem filozofsku stranu komada, a više zajedničke igre donijet će im i zajedničke emocije, zasad sputane. Uostalom, zar one nisu majka i kći?