Predstava ‘Proces Kafka‘ navest će vas da se zapitate: Što je zakon i zašto se opiremo pravilima?

Zagrebački Teatar &TD u srijedu, 25. studenoga, u 20 sati u Velikoj dvorani &TD-a ima premijeru predstave "Proces Kafka" u režiji Ivana Penovića. Reprizne izvedbe na rasporedu su 26. i 27. studenoga u 20 sati.

U predstavi igraju Matija Čigir, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Lana Barić, Pavle Vrkljan, Domagoj Janković i Ivan Penović. Za scenografiju je zadužen Filip Triplat, a za glazbu Karlo Mrkša i Filip Triplat.

Što je zakon? Tko je zakon? Što znači da zakon postoji? Je li pravilo vidljivo samo kad ga se krši? Zašto se opiremo pravilima? Dokazujemo li vlastito postojanje tom borbom?

Glavna opresivna strategija današnje birokracije jest dokazati nam da smo samo broj, da naš slučaj nije prvi takvoga tipa, da je sve samo standardna procedura, da se nemamo čega bojati i da se nemamo zašto buniti. Sami smo si krivi, jer pravila su dostupna svima. Osim što su postavljena tako da ih ne trebamo znati čitati.

Ograda koju birokracija postavlja kako bi se zaštitila od propitivanja njezinih pravila jest izmještanje zakona iza višestrukih vrata. Dok je nevidljiv, ne možeš mu odrubiti glavu. Dok nam se netko ne naruga u lice, nemamo se na što buniti. Jer nećemo se valjda buniti na nešto za što nismo sigurni da postoji?

Način na koji je Proces fragmentarno pospojen, njegova izgledna nedovršenost i očiti skokovi u toku misli Franza Kafke nude upravo izvedbeni potencijal na koji se predstava "Proces Kafka" oslanja. Način kojim Kafka barata birokratskim rječnikom nudi specifičan improvizacijski fokus.

Mogućnost nadopunjavanja, izmještanja rasporeda događanja i različitog čitanja smisla, odnosno paradoksalnosti ovog romana nudi prostor manipulacije scenske dinamike. Cirkularnost svakog poglavlja ovog romana, njegovo ponavljanje ujedno je i najveća zamka te najveća prednost postavljanja ove predstave. Stagnacija radnje izvor je emocionalnog razvoja, odnosno frustracije likova.

Pitanje je samo do kad se isplati čekati da sve ovo prođe. Pitanje je do kad možemo čekati, jer čekanje nepoznatog umara nas više od - sve je teže sjetiti se ičega drugoga.