Predstava dvosatna redatelja Darija Harjačeka “Pod balkonima”, po motivima novela Ranka Marinkovića, nepostojana je, rastrzana ritma, ne krasi je kakav razvidan stil, u zamisli je banalna, ali nudi ponešto odlične i ponešto izvanredne glume, pa će gledatelji na koncu osvanuti donekle zadovoljni jer su doživjeli Doris Šarić Kukuljicu kao Prosperu, mater nesretnu, ili Livija Badurinu kao mjesnog redikula Starog Momu.
Ranko Marinković napisao je i boljih djela od ranih novela sabranih u zbirci “Pod balkonima”, objavljenoj 1953. u Beogradu, a dramaturginja Vedrana Klepica nasukala se uglavnom na dvije, od kojih svega jedna ima dramski potencijal - Ni braća ni rođaci. Novela “Mislilac nad osam grobova” pak je neka filozofska potka ove dvosatne radnje koja želi prikazati život jednoga mediteranskog mjesta nad kojim raste sjena fašizma i nadolazećih društvenih promjena. Iz ostalih novela poispadali su likovi, njihove replike, ali služe svi kao ilustracija teme, a tema je eto - svima poznata. Ljudi su zavidni, zli i slabi, a najbolji među njima često se od prepasti pred svijetom povuku u ludilo. To što se priklanjaju jačem, pa raste uvijek neki oportunizam u narodu, tema je odviše općenita.
Valja reći da je Marinković u ovim novelama, kad god zatreba zapravo, “politički korektan” upravo onako kako je trebalo biti “politički korektan” za ranoga komunizma, kad je zbirka objavljena, pa udara na vjeru i privatno vlasništvo gdje može i kako može.
Dakako, dublja potka pripovijedanja, a ovdje i jedina uzdanica glumcima, jest eto puka činjenica da su ljudski karakteri isti od Teofrasta naovamo, pa zavidljivac vazda ostaje zavidljivac a pokvarenjak - pokvarenjak. Radnja igra u parku Gradac, gdje se predstave daju zbilja rijetko. Godine 2002. Paolo Magelli postavio je među tim stablima Držićevu petočinku “Grižula”, s nezaboravnim i neprežaljenim Predragom Vušovićem u naslovnoj ulozi. Prostor guta zvukove, teško je igrati i kad je taj element posrijedi, predstava je uspjela. Čak niti glazbena podloga s obližnje svadbe nije narušila čujnost.
Drugo je pitanje što glumci govore s koca i konopca - podražavaju komiški govor ali uglavnom komično, dok oni koji namjerno govore “književno”, svi kao da su ovaj čas ispali iz tramvaja purgerskog ili sa Straduna.
Najbliža nekakvom mjesnom govoru jest Doris Šarić Kukuljica, kao spomenuta brižna, nesretna i trpeća mater Prospera, a i spomenuti Livio Badurina me svojim redikulom uvjerio da je iz Komiže.
Snoviti i teški, naturalistički ali posve stilizirani, jesu kostimi i obuća Doris Kristić. Oni donose i socijalnu sliku društva, i kolorit lokalni i neku poetsku težinu, posebno oni za najpomućenije i najbogatije.
Scena Vesne Režić manje je sretna. Nekakva od lima i šperploče sklepana baraka koja predstavlja gostionicu, podrti stolci, i to bi bilo manje-više sve uz okolni ambijent i “grobljansku” ogradu. Gdje na Visu imaš takve straćare? I, zaboga, naslov djela jest “Pod balkonima”, a ne recimo Baraka pet Be.
Osnovni je problem režije što nema naglaska ni na čemu, osim što Momo vješa po stablima plahte-transparente, s dječjim rukopisom ispisanim parolama kontra religije, a režija izdrži nekakva očekivanja publike sve do trenutka kad mladi rođak fašist ustrijeli mladog rođaka gostioničara. Budući da je to jedino kobno na sceni, nerazumno je nakon toga čina dalje vesti predstavu još kojih deset-petnaest minuta. Kad je kraj - kraj je. Pištolj je opalio i basta. Još bi mogao proći antiklimaks, kad otac ubojice donosi “krvarinu” majci ubijenoga, ali još da nekoliko likova nastavi voziti svoje pričice jest gnjavljenje publike…
Marko Makovičić igra toga mladog gostioničara Tomija Sabundalovića kao odviše nervoznog tipa. Propali viški student zagrebačkog Sveučilišta ne može govoriti baš kao purger, sve da je i stotinu godina pod Sljemenom, a činjenica da će poginuti, kao da ga unaprijed nepotrebno “špana”.
Njegovu majku Prosperu Doris Šarić Kukuljica predstavlja kao nevjerojatno krhku a žilavu ženu, strpljivu ali upornu, otpornu na nedaće i duhovitu. Nosi cijelu radnju kad god se pojavi, a i kad je nema.
Njezinu sestru Juvaninu Helena Buljan igra zabavno i točno kako treba tzv. male uloge.
Plijeni i osvaja Jelena Miholjević kao Žuva, isto nesretna mater, a jednako je uvjerljiva i Linda Begonja kao Salvestra, treća nesretna mater u predstavi. Njezinu kćer Olivu, nakaznu, nadahnuto u prvome a mlako u drugome dijelu kad izgubi dijete) igra Nataša Kopeč. Mogla se predstava zvati dakle i “Plači majko”…
Maro Martinović kao dr. Lorenzo Sabundalović dostojanstven je, odmjeren i ne “telefonira” obrat u radnji koji ga čeka. Dado Ćosić kao njegov sin Mićel, fašist i ubojica, korektan je ali nedovoljno strastven za svoju poziciju. Nikša Butijer kao dr. Peskarević jest, kao i uvijek, pouzdan, a plastično igra i Dušan Gojić starog tetka Medarda.
Livio Badurina pak “pripovjedača”, pomućena Momu, daje u kompliciranom rasponu tjelesnih gesta, kojima se od početnog tremora sve više približava opuštajućoj poziciji krajnjeg, nepovoljnog ishoda. Ugo Korani kao Mladi Momo jedva se primjećuje, a i odbija se razodjenuti, za razliku od partnerice u igri Nataše Kopeč. Nepošteno prema njoj, ako ništa.
Još igraju, više manjih uloga, Josip Brakus, Marin Klišmanić i Ivan Pašalić te Ema Pralas, Trojinu, kćerku svoju i Olivinu, koju je Mladi Momo bio eto ugušio jer je preglasno plakala…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....