PREMIJERA SHOWA 'VITEZ SLAVONSKE RAVNI' Duhovita pljuska amorfnosti, licemjerju i pohlepi društva

Usred razbokorenog broadwayskog showa “Vitez slavonske ravni”, odjednom se stvori crvotočina, kao da se zemlja raskoli. Nakon što mu majka (dojmljiva minijatura Radoslave Mrkšić) predbaci što je krvavom stazom bezakonja išao cijeli život, desperados Stojan Varnica (veličanstveno ga igra Aleksandar Bogdanović) odgovara joj mračnim monologom o uzrocima bijede, zlostavljanog djetinjstva, socijalnog dna i izbora zločina kao jedinog mogućeg zanata u kastinskom poretku.

Zatim sin rutinski zavrće majci vrat i ne sklapa joj oči, nego joj lice pokriva maramom. Ponor se zatvara, a vodvilj može ponovo poteći, još neobuzdaniji i zabavniji.

“Vitez slavonske ravni”, možda najbliži pulpu od svih romana Marije Jurić Zagorke (uz “Crveni ocean”, pisan pod pseudonimom), autorica je serijski producirala u nastavcima u sezoni 1937./38. za osječki Hrvatski list. U zlatni rudnik tog Zagorkina blockbustera dosad su zagrabili samo Histrioni 1992. Stoga repertoarna odluka HNK Osijek da učini njegov scenski revival ima puno opravdanje. Posebice stoga što se dramatičarka Ana Prolić nije zadovoljila pukom dramatizacijom, nego je ispisala praktički novi tekst, uzbudljiv ironijski palimpsest na Zagorkinoj platformi te opalila duhovitu pljusku društvenoj amorfnosti, licemjerju i pohlepi.

Emica Elveđi / CROPIX

Demontaža tabua

Hrabro krenuvši u sočnu demontažu naslijeđenih i suvremenih političkih i nacionalnih tabua - tamo gdje bi zasigurno i Zagorka danas pošla, redatelj Dražen Ferenčina imao je viziju kako taj iz suvremenosti reinterpretiran tekst pretočiti u nabrijani metažanrovski spektakl. Osim toga, ne smetajući glatkom hodu kroz sapuničasti spoj melodrame (jedini astralno čisti junaci trubadurske romanse jesu Matea Grabić/Krasanka i Matija Kačan/ Dragomir), brutalne persiflaže i bulevarske komedije, Ferenčina u podzemlju priče otvara tjeskobne analize trenutka i prostora u kojem se rađa predstava. Poput zaigranog Tarantina, on je osviješteno siguran u to da filmsko/televizijski alati pružaju dovoljno goriva za misiju napetosti, smijeh do sita, istodobno podražavanje i rugalačko rušenje mitova na komadiće. Lucidnim drčnim manirizmom režija “Viteza” priziva i špageti-vesterne majstora Leonea i Corbuccija, avanture “Scaramouchea” u predvečerje Francuske revolucije i klasične gusarske pustolovine Errola Flynna, franšizu “Pirata s Cariba” i remek-djelo “Kuda idu divlje svinje” Štivičića-Hetricha...

U to ime fenomenalnu je scenografiju sagradio Igor Vasiljev, koncipiranu kao portal periferijskog kinematografa.

Emica Elveđi

Spoj baštine i treša

Kroz njegovu cinemascope balustradu Ferenčina vodi epopeju (osnažen neobuzdanim eklekticizmom kostimografkinje Mirjane Zagorec; svjetlosnim istraživanjima Ive Nižića; glazbenim spojem baroka, slavonske baštine i trasha u rukama maestra Igora Karlića; koreografijom Alena Čelića i Vuka Ognjenovića), filmski promišlja i rješava planove priče. U lokalnoj oportunističkoj korumpiranoj “eliti”, vođenoj matrijarhatom grofice Pejačević (turbo je vozi Sandra Lončarić Tankosić) na savršenom rubu groteske nastupaju Draško Zidar, Ivana Soldo Čabraja, Ivana Gudelj, Ivan Ćaćić, Duško Modrinić. Oni su uvježbano spremni da podanički ušićare mrvice kapitala sa stolova degenerirane bešćutne kolonijalne svite (Vladimir Tintor, Jasna Odorčić, Petra Bernarda Blašković, Vjekoslav Janković grade pravi muzej živih voštanih figura). Istina je da se među tim pseudovrhovima društva krije puno veća bagra od sitnih švercera sudbine (sjajni Miroslav Čabraja kao Ficulin) ili gerilskih odmetnika, njihovih jataka i ravnodušnih slugu po principu “u se, na se i poda se” (disciplinirano ih igraju Davor Panić, Aljoša Čepl, Antonio Jakupčević, Dina Vojnović, Domagoj Mrkonjić, Krešimir Jelić).

Teatar sjena

Nives Celzijus kao zvjezdana ikona i ikonoklast u istom biću, idealan je demijurg Ferenčinine ideje. Njezin dvosmislen sirenski pin-up zov dočekuje globalne moćnike, ironijski slikajući našu vječnu feudalnu snishodljivost prema osvajačima. I dok se zbiva navodni happy end, a poredak dalekih centara moći još jednom baca perlice pred barbarsku šačicu nacijom opsjednutih, još odjekuje gadna rečenica blazirane baronese Hele (Ivana Soldo Čabraja): “Nema gorih od siromašnih”. U pozadini glamuroznog partyja, nad pustom močvarom zbiva se teatar sjena: njišu se trupla obješenih luzera. Poput trajnih kuglica na blagdanskim jelama.