'MAUZER' U ZKM-U

Priča o glumcima koji sumnjaju i u sebe i u redatelja

Čini se da Borut Šeparović teret krize prevladava tako što je “nacionalizirao” svoj rad. Njegova najnovija predstava, “Mauzer”, produkcija je Zagrebačkog kazališta mladih , a ne njegova privatnog teatra Montažstroj.

Đokić u naci-uniformi

Predstavu “Mauzer” Šeparović otpisuje kao svaki drugi unajmljeni redatelj koji ugovara honorar da radi s glumcima iz matičnog ansambla. Autorionično, svoj bijes zbog kompromisa s obilno dotiranom gradskom institucijom (koja bi predstavi njegova privatnog teatra skupo naplatila najam) on udružuje, otprilike na polovici predstave, s glumačkim bijesom zbog položaja u istoj instituciji. Koliko je Šeparović odustao od borbe, toliko su odustali i glumci. I oni su zaposlenici, najmnici.

Radnja se prekida jer se glumci pobune protiv redatelja, posumnjaju u njegove sposobnosti i namjere, a onda počnu iznositi i sumnje u vlastitu biografiju te svoje “stvarno” duševno stanje. Krešimir Mikić ispovijeda kako ga je strah da iza njegovih glumačkih nagrada i napora stoji tek osobna praznina, Frano Mašković otkriva da pristaje uz svaku ulogu i svakog redatelja zato što je i mlad i ambiciozan, Zoran Čubrilo tvrdi da ga politika ne zanima, da je samo glumac... Ispituje ih Jadranka Đokić, odjevena u naci-uniformu, pod šapkom i u čizmama.

Uzaludna rekonstrukcija

Predstava je i o biografiji kao uzaludnoj rekonstrukciji života. U temelju su dva teksta.

Prvi je naslovna je od sedam pripovijesti iz Kiševe zbirke “Grobnica za Borisa Davidoviča”.

Šeparović se Kišem ne služi prvi put, 2004. napravio je predstavu po fragmentima iz “Enciklopedija mrtvih”.

Posjetitelji sjede, razmaknuti po pola metra i u sedam-osam redova, u maloj dvorani Miško Polanec, hostese su im ispisale imena na samoljepive papiriće, glumci zalaze među njih, prilaze im s leđa, a gledateljima se nudi i da napuste dvoranu. Sve su to već više puta viđeni elementi Šeparovićeva redateljskog postupka, a također je za njega tipičan i “ispovjedni” kutak, zamišljen kao kviz za likove, koji se svi predstavljaju kao Boris Davidovič. Glumci usto neke gledatelje, jednog po jednog, odvode sprijeda, gdje je slobodan prostor, ispod jake žarulje, da i oni glume Borisa Davidoviča. Takav gledatelj često postaje objekt iživljavanja, pred njim padaju glave...

Gledatelj za iživljavanje

Potom se s Borisa Davidoviča pozornost glumca usmjerava na suvremenije i komesare i žrtve. Glumci čitaju imena pobijenih srpskih civila u Oluji, ribajući četkom veliku hrvatsku zastavu raširenu na podu, i iznose biografiju generala Ante Gotovine. Sve do tog trenutka, osim opisanog pobunjeničkog intermezza, teče svojevrstan epski teatar, sa Šostakovičevom glazbom, koji se potom pretvara u “antičku” predstavu u kojoj svi sudjeluju. Stolci se sklone, gledatelji podijele u dvije skupine i zajedno s glumcima, koji pucaju iz pištolja, skandiraju replike iz kratkog komada Heinera Müllera “Mauzer”, svojevrsnu antistaljinističku kritiku revolucije.

Glumci su očito iskreno prionuli uz projekt i premda će teško ova predstava postati popularnom, svakako spada u zrelije Šeparovićeve radove.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 07:05