Ranko Zidarić: 'Čini mi se da je Čehovljeva čežnja napokon prava'

Ranko Zidarić (r. 1965.) netipičan je glumac za zagrebačku Gavellu. On, naime, odbija igrati dramski i tragedski, i baš nikakav pathos ne daje na sceni. Kojiput djeluje jasno nezainteresirano, a kojiput namjerno je preglasan. Nekoliko je već predstava na taj način učinio boljim u matičnom kazalištu, a neke je jednostavno minirao. Njegovo namjerno glumačko pretjerivanje spasonosno je djelovalo, primjerice, u prethodnoj Gavellinoj premijeri, Baretićevu “Osmom povjereniku”, gdje je više likova, uključujući mafijaša bosanskog Ferhatovića, odigrao do apsurda ih karikirajući onkraj režijskih uputa.

Svi su poremećeni

Zidarić je ponajprije komički potencijal, no rijetko ga se u takvim ulogama zatječe. Ovdje nemamo namjeru nabrajati njegove filmske i televizijske uloge, među kojima doduše ima i dobrih ili makar bizarnih, zato što on kao glumac ipak prije svega pripada teatru. Vrlo često ga i u njemu zapadne uloga ljubavnika, a te igra najprozirnije. Vidjet ćemo kako će se snaći u ulozi potpukovnika Aleksandra Ignatjeviča Veršinjina, novog zapovjednika kasarne u provincijskom gradu, pristiglog iz Moskve, u Čehovljevu klasiku “Tri sestre”, što ga je režirao Slobodan Unkovski (r. 1948.), ugledan gost iz Skopja.

Gavella je ove godine ambiciozno sastavila repertoar. No dosad se pokazao manje-više mrtvim. Svibenovo čitanje “Zločina i kazne” trijumfiralo je, doduše, u Užicu, na čelu s ondje nagrađenom Anjom Šovagović Despot. Još ćemo vidjeti autorski projekt mladih nada Jelene Kovačić i Anice Tomić te koprodukcijsku premijeru, opet roman (nedovršen), Kafkinu “Ameriku”, u režiji Janusza Kice i koprodukciji s riječkim HNK.

Najlakše je urlati

Ali, vratimo se Čehovu, odnosno Zidariću. Po čemu se ovo čitanje poznatoga komada razlikuje od onih koje je gledao?

“Predstave što sam ih gledao kao da su ispale iz vremeplova. Tu lamentiraju ljudi što se dosađuju, pričaju neobavezno. Nisam vidio konkretnu živu osobu, ne po Čehovu, nego eto... Čehov se obično u nas radi pod navodnicima klasično, što će reći da je otvoreno natjecanje koji je glumac bolji, pa redatelj upali svjetlo, pusti mjuzu, akteri se čudno kreću. Ovdje mi se čini da radimo predstavu sa smislom. U njoj je čežnja ‘prava’. To općenito metiljanje o propadanju ovdje je uvjerljivo. Svi su likovi duševno pomućeni. Mogli bi oni biti i u Moskvi, onda bi žalili što nisu u prirodi. Svi dakle likovi imaju dijagnozu i nitko zapravo nije pod navodnicima normalan. Dakle, mislim da je naš redatelj ovdje ipak bio konkretan. Sudjelujemo za stvarno.”

Zidarić dosad nije imao previše iskustva sa Čehovom. Igrao je, doduše, i u lanjskoj prezentaciji Čehova u Gavelli, Osipa, u njegovu najstarijem komadu “Drama bez naslova”, što ga je bio režirao, dosta zamorno za gledatelje, Samo M. Strelec. Kako ga se sad dojmio lik Veršinjinov:

“Donekle se podudara s mojom privatnom osobom. Puno priča, nezadovoljan je, kriv za sve. Kako je rad odmicao, podudarnosti su se stale javljati sve češće. Primjerice, govorim na sceni da mi je kći bolesna, a onda shvatim da je moja kći doma u virozi. U svakom slučaju, gradim ulogu tako da odbijam pokazati emocije, u košmaru sam. Rekao bih da je većina zbivanja iz komada postala i moj život. Graniči to s parapsihologijom. Iscrpljujuće.”

Osobne nevolje

Gotovo uvijek na sceni Zidarić iskazuje otpor prema pathosu, uz Čehova je to uostalom zadatak.

“Ne možeš se maskirati u superheroja koji će osvojiti aplauz i cvijeće. Ovdje je u igri nekovrsno iznošenje osobnih nevolja. No, s druge strane, glumac koji je slomio nogu na skijanju ne može na sceni igrati čovjeka sa slomljenom nogom. Kako bilo, radeći ovu predstavu, osjećam se izudarano sa svih strana. Nije čudno kad glumci završe, nakon neke predstave, u brvnari, šlafroku, na promatranju. Kod Čehova, govoriš jedno a misliš na nešto drugo. Taj govor tek maskira pravo stanje stvari. Manje-više to su šifre, a bit je pravi odnos ljudi koji su na sceni. To je vjerojatno jedino bitno. Radili smo ovu predstavu dva i pol mjeseca, što u našim uvjetima nije malo, makar mislim da bi ovakove predstave trebalo pripremati pola godine. A najlakše bi bilo odustati i sve izvesti na takozvani klasičan način: dođeš na scenu i urlaš. Velika je razlika kad eto dođe redatelj koji se ne služi jeftinim trikovima i ne radi po modi.”