RAZGOVOR S DOBITNICOM NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO Ljudi koji su me fascinirali? Peter Brook, Marija Kohn, Franka Kutleša i prvi među njima, Boris Bućan

Glumica Marija Sekelez nedavno je dobila Nazorovu nagradu za životno djelo, najviše domaće priznanje za umjetnika. Ova proslavljena glumica u ovome se intervjuu prisjeća najbitnijih momenata svoje karijera, ali i prve, velike ljubavi...

Jeste li oduvijek bili glumica?

- Moji su se ukućani počeli šaliti da ću biti glumica još dok sam kao 4-godišnja djevojčica redom zaskakala njih i goste recitacijama. Ispela bih se na stolčić i ne bih odustajala. Ali nisu u tu šalu povjerovali jer su bili miljama daleko od toga svijeta. A onda sam se, kao 14-godišnjakinja, upisala u recitatorsku grupu na Tribini mladih u Splitu. Vodila ju je Božena Kolničar, dramska umjetnica, a društvo je bilo sjajno, potonji proslavljeni glumci, Žarko Radić i Aljoša Vučković, pjesnici Jakša Fiamengo i Luko Paljetak, pjevači Oliver Dragojević i Đurđica Miličević (Barlović). Ekipa dakle entuzijasta, zaljubljenika. Dočekali smo mnogo nastupa. Bijaše i to je za mene svojevrsna oaza spasa. Naime, premda sam bila odlična učenica, a najbolja iz matematike i hrvatskoga, moji mi roditelji nisu mogli omogućiti upis u gimnaziju, pa sam upisala školu za zdravstvene tehničare laboratorijskog smjera. Ali sam i tu nevoljnu školu završila kao najbolja, a motivirala me mogućnost da osvojim stipendiju i otisnem se u Zagreb.

S kakvim ste mislima pristigli u Zagreb?

- U Zagreb sam stigla poput Arsenove Djevojke iz moga kraja: “Provela je noć na putu, kojim kreću od davnina, naši snovi prema svijetu, s Perkovića preko Knina. U očima njenim more, svjetluca joj sol u kosi, ona ne da da je slome, otima se i prkosi.”

Isprve sam položila prijamni na ADU i upisala komparativnu književnost i apsolvirala na Filozofskom fakultetu.

Kakav je bio studentski život?

- Za današnje pojmove užasan. Znači, do svojega prvog stančića promijenila sam tridesetak podstanarskih soba. Ali je zato umjetnički život bio za mene zanosan. Toliko predstava... Počeli smo mi, studenti, igrati male uloge, statirati. Inače smo neprestano bili na Akademiji, od dana do noći. Naša je mladost pobjeđivala sve nevolje, odnosno, preciznije rečeno, nije se na njih osvrtala. Pred nama je bio cilj: ostvariti se uz najnemogućije uvjete u tom našemu glumačkom pozivu za koji mislim da nam je darovan. I mi smo ga u sebi prepoznali.

Prepoznajete li neki ključan trenutak za vas kao mladu glumicu?

- Akademiju sam završila 1972. i poput mnogih trpjela posljedice Hrvatskog proljeća, a to je značilo da su vrata kazališta za moju i nadolazeće generacije bila umalo potpuno zatvorena. Spas mi je donio poziv za glumim u predstavama Teatra &td. U Teatru &td igrala sam dulje od petnaest godina. Ali, znači, nije to bio stalan posao, zaposlenje, išla sam iz uloge u ulogu, a pratila nas je i sreća što su te predstave izvođene mnogo, mnogo puta, pa se uz njih eto moglo preživjeti. Dakle, igrala sam u Handkeovu “Kasparu”, premijerno izveden 1970., koji je išao 200 puta, u Brešanovu “Hamletu u selu Mrduša Donja”, praizvedenom 1971., igrao 200 puta, Danaudovu “Ručnom radu”, 100 puta, Ivančevu “Odmoru za umorne jahače”, iz 1975., koji je išao 100 puta i tako dalje.

Pa današnji glumci mogu samo sanjati o toliko nastupa...

- Uglavnom da. Iako je to vrijeme bilo politički neugodno, svjedočili smo nezaboravnim umjetničkim trenutcima. Dok smo studirali, postojao je IFSK, studentsko kazalište i festival, žarište tad najmodernijih europskih pravaca, kakvo do danas nije dostignuto. A imali smo sreću gledati predstave kakve su Shakespeareov “San ljetne noći” u režiji Petera Brooka, Goldonijeva “Slugu dvaju gospodara”, u režiji Giorgia Strehlera, na Dubrovačkim ljetnim igrama Bejart Ballet iz Lausanne, senzacionalnu predstavu “Bijesni Orlando” Luce Roncoija. U &td-u su se događala čuda. Tako da je takav život bio za mene lijepo ostvarenje.

Svejedno ste započeli sa samostalnim projektima, zar ne?

- Da, ostao je meni je višak nepotrošene kreativne energije pa sam se eto bila upustila u samostalne projekte. Moram naglasiti da sam trideset godina bila slobodnjakinja, što znači da trideset godina nisam dobila plaću, u svim tim političkim previranjima neprestanim. Upustila sam se u nepoznato, ali sam sve poteškoće u hodu svladavala, jer su uvijek te moje predstave imale u meni snažan razlog i poticaj da vidim mogu li i dokle mogu stići. To danas mladim glumcima zvuči nevjerojatno. Njih već nakon godine dana slobodnjaštva, s pravom, hvata panika.

Nije li osobito teško biti ženom u umjetnosti, o tome, zapravo, govore mnoge vaše predstave, zar ne?

- Uvijek je teško i naporno biti ženom, a posebno u umjetnosti, gdje oduvijek glavnu riječ vode muškarci. Međutim, ta nas činjenica ne smije obeshrabriti. Štoviše, moramo se naoružati i biti maksimalno neophodne. A to nije lako. Međutim, izabrale smo ovaj poziv, ili je on izabrao nas, moramo ga slijediti želimo li na kraju života biti zadovoljni, pošto smo ispunili svoju misiju. Ne poznajem ni jednoga uspješnog umjetnika ili umjetnicu koji nije svoje stvaralaštvo platio velikim mukama. A ja sam, eto, upravo kroz scenske portrete velikih žena, umjetnica, poput Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Isadore Duncan, Marije Callas i Marine Cvetajeve, svjedočila o tom da jednostavno morate stvarati i kad ste u posustajućim životnim situacijama. Htjela sam sa scene svjedočiti koja je cijena talenta i što smo sve u stanju žrtvovati da bismo se realizirali.

Tko su ključni ljudi vašega ne samo umjetničkoga života?

- U životu sam srela doista mnogo velikih umjetnika, zanimljivih ljudi koji su me nadahnjivali i kojima sam se divila. Ako moram izdvojiti nekoliko njih, počevši od rane mladosti, eto neka prvi bude Boris Bućan. Fascinirao me je i svojom energijom, i svojim talentom i svojim odnosom prema ženskom biću Boris Bućan, sad već proslavljeni akademik, slikar, umjetnik plakata, grafički dizajner. Dakle, mi smo se na drugoj godini Akademije zavoljeli i u toj jednoj plamtećoj vezi smo oboje sagorjeli, ali smo do dana današnjega ostali veliki prijatelji. Što je to u Borisu bilo neodoljivo i što sam zauvijek zapamtila. Što se tiče umjetnosti, njegova apsolutna beskompromisnost, od prvoga dana do dana današnjega. To je čovjek koji nikome nikad nije podilazio, koji je slijedio svoj put, često neshvaćen, a koji je svoju genijalnost eto i u svijetu dokazao. I, drugo, rijetko je koji muškarac kad je zaljubljen spreman se u tolikoj mjeri izložiti i pokazati emocije, tako da vjerujem da je svaka žena koju je sreo u životu samo obogaćena susretom s njim.

A dalje?

- Prijeđimo na potpunog stranca, genijalnog kazališnog redatelja Petera Brooka. Nakon njegova ‘Sna ljetne noći’, što je zaigrao u Zagrebu 1972., kazalište za mene više nikad nije bilo isto, barem ne u mojem srcu i memoriji. On je zaista dokazao da čuda na sceni postoje. Čarobnjak kojega sam imala prilike upoznati 1999. u Londonu i porazgovarati s njim, na promociji njegove knjige ‘Niti vremena’. S oduševljenjem se prisjetio gostovanja u Zagrebu. Ono što je mene, čitajući tu njegovu knjigu, oborilo s nogu, jest to da je eto i veliki Peter Brook išao u potragu za sponzorima. Tako je on sa svojim suradnikom letio u Teksas da bi od nekoga magnata iskao novac, a ovaj ga nije ni sačekao. Rekli bismo, uzaludan trud. Ali svjedoči o tom da i najveći nisu pošteđeni problema u realiziranju predstava. S radošću se sjećam i dramske umjetnice Marije Kohn, koja više nije među nama. S njom sam se u Teatru &TD družila deset godina u predstavi ‘Ručni rad’. Upoznala sam jednu osebujnu ličnost, koja je privatno bila duhovita, čak i cinična prema svojim postupcima, a profesionalno jedino - uzor. Jer nikada nije to privatno utjecalo na ono profesionalno.

Još netko u užem izboru?

- Još jednu damu bih spomenula, ime joj je Franka Kutleša, barunica Staël von Holstein. Ta je žena svega tri kilometra rođena dalje od rodnog mjesta mojega oca, u Cisti Velikoj, Imotska krajina. Ona je kao 12-godišnjakinja pristigla u Zagreb, s 18 otišla u London, postala jedna od vodećih modnih kreatorica. Oblačila je i dansku i švedsku kraljicu. Njoj je Ava Gardner bila kuma na vjenčanju i kuma njezinu sinu, Thomasu. Za mene je izradila i darovala mi kostim za ‘Mariju Callas’. Sve to možda ne bi bilo toliko bitno da ona nije u toj priči kao iz bajke ostala maksimalno topla i jednostavna.

Vaš dugotrajni slobodnjački staž prekida poglavlje sa šefovanjem. Od slobodnjakinje, postali ste šefica kazališta.

- Godine 2000. prijavila sam se na natječaj za ravnateljicu zagrebačkog Gradskog kazališta Žar ptica. Izabrana sam među ukupno šest kandidata, ne sluteći niti u snu da sam upala u, bismo mi u Splitu rekli, kašetu brokava. Povratka nije bilo, iz kazališta na nemogućoj adresi, na granici s Mirogojem, za koje nitko ne zna. Trebalo se suočiti s potpuno zapuštenim kazalištem, u kojem je igralo šest predstava godišnje, u kojem je prebivao pas lutalica, kojeg su odveli tek kad je napao policajca, u kojem je bilo 12 podstanara, koji su svi imali ključ, gdje su šahisti u foajeu kazališta igrati šah a ja sam od njih trebala tražiti ključ kako bi sve funkcioniralo. Naravno da mi je pao imunitet, da sam po licu dobila herpes zoster, od kojeg još i dana osjetim trnjenje, jer su mi oštećeni živci, ali povratka, ponavljam, dakle nije bilo. Vjerojatno sam napravljena od takvog materijala da nisam htjela otići i priznati poraz. I nemoguća misija izrodila je nakon 16 godina potpune predanosti i posvećenosti Žar ptici 750 tisuća mladih posjetitelja, 73 nagrade, i gostovanja od Mongolije do Venezuele, od Egipta do New Yorka, Londona, Pariza, Beča, Izraela... Zatekla sam bila dvoje glumaca, a sada ih u angažmanu ima deset, s tim da je kroz kazalište prošlo tristo kazališnih umjetnika. Otišla sam prije tri godine u mirovinu sretna i zadovoljna jer sam kazalište ostavila u dobrim rukama novoga ravnatelja, Drage Utješanovića.

Jeste li mislili da ćete se morati odreći glume dok ste ravnateljica?

- Nikad u meni nije ugasnuo iskonski poziv glumački i kad sam se prijavljivala za ravnateljicu mislila sam da ću se povremeno moći baviti glumom, a budući da su me dočekale nesvladive prepreke, a ja sam temeljita osoba koja se u sve upušta bez ostatka, jednostavno nije bilo vremena za tu ljubav. Jer da biste uspješno napravili ulogu, morate biti koncentrirani samo na nju.

No, sad ste slobodni...

- Da, u ovoj novostečenoj slobodi duhovno sam procvjetala. Posvećujem se svojim predstavama u kojima jednako uživam i dok ih pripremam i dok ih igram. A to je najčešće monodramska forma, koja jest naravno najteža, pa je mnogi glumci izbjegavaju. Doista se ne mogu požaliti, jer mi je vraćeno sve ono što sam uložila.

Ostvarili ste i značajan televizijski opus dokumentarni, zar ne?

- Za vrijeme Domovinskog rata naravno da sam, poput mnogih, bila potresena. Predložila sam Miroslavu Liliću serijal ‘Dok nam živo srce bije’, poetsko-glazbeni prosvjed protiv rata, u kojem je u deset epizoda sudjelovalo više od 400 umjetnika. Poslije toga sam nastavila raditi kod gospođe Ksenije Urličić u Zabavnom programu božićne emisije. A onda sam prešla u dokumentarni program i ostvarila mnoge filmove, među ostalima o klarisi pjesnikinji Anki Petričević, Sv. Leopoldu Mandiću, Franki Kutleši...