Srećom, recesija je, pa nisam ovo ljeto klipsao na Brijune da pogledam praizvedbu “Shakesearea u Kremlju” iz pera Ive Štivičića, u režiji Lenke Udovički i produkciji Kazališta Ulysses te Srpskog narodnog pozorišta iz Novoga Sada. No sad su evo gostovali u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu. Drama je tupava, režija rastresena, amorfna, a gluma natezanje mačka za rep.
Posrijedi je druga produkcija s Brijuna u režiji Lenke Udovički u kojoj su srpski i hrvatski glumci izmiješani gotovo popola (prva: Nušićev “Pokojnik”). A ta se umjetnica zbilja sve više muči. Njezin se redateljski rukopis sveo na uvijek isto “postdramsko” popjevavanje i pocupkivanje glumačko (ovdje koreografija Staše Zurovca), koje se brzo svede na obično izgovaranje teksta. Kad to okonča, onda svi skupa pretrčavaju prostorom za igru uz dramatičnu glazbu Nigela Osbornea (ovdje i Davora Rocca). Pa se proces ponavlja, s tim da na koncu preostaje tek jednolično govorenje. Katkad naiđe i prava gluma, ali samo kad su glumci po sebi krasni i uzmu si prostor mimo okolnosti.
Ciničan policijot
Ovaj put sve je zbilja pošlo ukrivo. A kako i ne bi kad se oživljavalo jedno literarno mrtvorođenče, preuzetnu pseudohistorijsku pseudodramu s punim mini-autobusom lica među kojima se ne formira ni jedan funkcionalan lik, nego jedino pokoja grubo narisana prikaza. Predstava traje dobrih dva i po sata, a ništa se razvidno ne događa prvih gotovo sat i po. Onda dođe taj moment da stari Staljin naredi neka mu dovedu glumca, zatim krene potraga za tim glumcem, pa dovođenje toga glumca, pa glumčev nastup, pa glumčevo zbližavanje sa Staljinom, koji će umrijeti i srce mu se pred glumcem smekšalo, i žali za nevino pogubljenima prije no što izdahne... Tko zna koliko bi tek suza isplakao Josip Broz Tito kad bi Štivičić i njega “oživio” na Brijunima.
Dobrog čiču Staljina karikaturalno igra Boris Isaković, dakako s brkovima junačkim i u belo džez odelo upakiran (kostimografija Bjanke Adžić Ursulov), a sudbonosnog glumca Timofeja tumači Dragan Mićanović, plačnim, tobože duhovitim tonom, koji ni kad zaglumi pred dobrim čičom s brčinama ne postaje mnogo manje naporan.
Glavni je lik Lavrentije, odnosno Berija, zloglasni veleubojica boljševički. Njega igra Ozren Grabarić. Pronašao je određen istražiteljski ton, ironičan, mek i ciničan, koji rutinski rabi u ovoj predstavi, kao i u jednako groznom “Zločinu i kazni” u matičnom teatru Gavella, gdje također igra policijota. Budući da te dvije podjednako “viseće” uloge igra paralelno, zapravo se lijepo snašao. Samo da ne pomiješa tekst. U Štivičića likovi, dakako, gaje neodoljiv poriv da psuju i redovito nemaju što reći, pa započinju važne razgovore rečenicama poput: “Gladan sam.”
Sirotica i lukavica
Još je dosta na sceni, među pomalo pretencioznim konstrukcijom i skelama, Jasna Đuričić. Tumači Galinu, Timofejevu dragu, ali sad u službi Berije, siroticu i lukavicu. Dva dana ranije gledao sam je u teškoj ulozi u dobroj drami Mire Furlan i režiji Predraga Mikija Manojlovića, gdje je također dva sata na sceni. Ovdje je to uglavnom prazan hod koji ni toliko iskusna glumica ne može skriti. Tu je još sva sila glumaca koje možemo samo podcijeniti pukim nabrajanjem. Svi su odreda u jalovim ulogama kakve prosječan gledatelj ne može zadržati u pamćenju ni trideset sekundi pošto je napustio teatar.