Lada Kaštelan isplela je iz tkanja Euripidove “Alkestide” suvremenu priču o ljudskom doživljaju smrti, jednu zapravo tihu pohvalu ateizmu, jednu nježnu priču o neshvatljivom, jednu, na koncu, ljubavnu priču o dubljem trajanju žena u svijetu negoli muškaraca.
Na sličan, rekao bih, osoban način, njezino je djelo na scenu iznijela Livija Pandur, kojoj je ovo zapravo prva velika režija u životu. Desetljećima je bila dramaturginja svojemu mlađem bratu, Tomažu Panduru, nadarenom i rastrošnom fantastu, čije su režije, što se kaže, osvojile svijet.
Ovom je predstavom dubrovačko Kazalište Marina Držića hrabro započelo sezonu, a premijerna publika gotovo jednako hrabro ispratila je ovu za repertoarna kazališta netipičnu predstavu, ispunjenu tišinom i često jedino govorom tijela. Livija Pandur radi s gotovo istom autorskom ekipom s kojom je i dosad radila uz brata. Jedino njega nema, koliko god ga ima kao eto neizrečenog subjekta u rečenici ove predstave.
Pozornica u pozornici
Kazališno je zanimljivo što Livija Pandur nimalo ne oponaša redateljski postupak Tomaža Pandura. Koliko je on bio ekstrovertiran, toliko je ona introvertirana. Gdje su u njega boje, u nje je kvadrat svjetla, gdje je u njega kretanje i glazba, u nje je tek koji pokret i tišina. A scena jest tomažpandurovska. Scenograf Sven Jonke (Numen) i njegova pomoćnica Irena Kraljić instalirali su u baroknu kutiju za Pandurove predstave tipičan geometrijski konstrukt - golem drveni (ili od šperploče) kubus, pozornicu u pozornici, koja se, kako se predstava bliži kraju otpozadi zatvara a prema naprijed rastvara po jednom svojom plohom. Složena konstrukcija s mnogo šina i kotačića. Mora da su se stolari i ostali majstori naradili.
Tu geometriju prostora, koja simbolizira okvir života, posebnim notama označava svjetlo Vesne Kolarec, koje nagovješćuje ili učvršćuje promjene u doživljajima aktera. Skladatelji Boris Benko i Tomaž Hladnik (Silence), dali su dramaturgiji izvedbe naglasak na tugu, na prolaznost i na konačnost te prolaznosti. Podloga jaka, no rekao bih da je u nekim momentima bilo odviše ponavljanja.
Kostimi Danice Dedijer nisu ravnomjerno ugođeni. Neke je glumce odjenula izvrsno, neke prolazno, a neke neprolazno. Što glumac nosi manju ulogu, to mu je i kostim nezgrapniji i za publiku “nečitljiv”. Uspio je niz kostima za Alkestidu, osobito prvi, koji je jasno odvaja kao protagonisticu, a i sve kasnije, reći ćemo, minimalističke krpice... Još je, u istom stilu, uspio i kostim za Herakla, a već je kostim za Admeta bezlično suvremen. Dalje je zajednička kostimima jedino crna boja, dok su za neke manje uloge ostavljene nekakve užasne haljine i cipele.
Glavna glumica
Alkestidu, ženu koja je pristala da umre mjesto svojega samoljubiva supruga, igra slovenska glumica Katarina Stegnar, iskusna i energična umjetnica, snažna i prezentna, izvanredna. Glumi na slovenskom, a publika, barem u Dubrovniku, gleda u telop s prijevodom. Već poradi podrijetla, meni nije potreban.
Znači, krasi je izvrsna dikcija, jedino je u nekim momentima bila pretiha. Valjda na tragu toga, što glavna glumica igra na “svojem” jeziku, a pod “vlašću” redateljice koja ne čuje nijanse u izgovoru hrvatskoga standarda, i glumci hrvatski raspustili su se glasovno potpuno. Jedino su Glorija Šoletić, kao Admetova majka, i Hrvoje Sebastijan kao Gost govorili scenski standard.
Ima mnogo problema u glumačkom pristupu ovoj radnji u kojoj je potrebno prije svega trajati, onda tek nešto reći.
Livija Pandur
Naime, Katarina Stegnar živi pred nama kao Alkestida jednim unutarnjim žarom koji se ne može ne osjetiti. Ona čim se pojavi - jest to što mora biti. Kako se predstava razvija, ona se razvija, koreografija koju izvodi nenametljiva je, a zahtijeva veliku fizičku snagu i izdržljivost. Mladi Igor Kovač kao Admet u usporedbi s njom tek je pojava a ne lik. Ne plasira misli negoli ubrzan govor. Djeluje krajnje neambiciozno te kao da, u ovom kontekstu naivno, igra na sigurno.
Znači, gubi se u prosjeku, kao da ne želi iskorak u ikakav rizik. Njegov se hod po sigurnom osjetio i u suigri s Alkestidom i u suigri s majkom, gdje ga ni ozbiljna, zemljena igra Glorije Šoletić ne privodi u zajedničko kolo. Zdeslav Čotić kao Heraklo mnogo je prezentniji, a i u kostimu je eto uspjelom. Nika Lasić kao Gošća daje sliku lika, Mirej Stanić kao također Gošća jest nezamjetna, a mlada Vini Jurčić daje talent, lijep glas, no odviše još vanjskog nemira i pjevušenja. Ali, potencijal je tu. Bojan Beribaka kao Gost opet je nezamjetan.
Ukratko, predstava koja je mnogo htjela, mnogo uspjela, ali i okrhnuta neujednačenom glumom. Ipak, posrijedi je uspio i dirljiv oproštaj s bratom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....