Snježana Abramović Milković, plesačica, koreografkinja, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, žena je u najboljim godinama. Godinama, dakle, kad se ljudi obično osvrću unatrag, usporavaju pokrete, potrude se držati na okupu misli, što je bilo bilo je, a ono što je pred njima... možda... Otkad sam Snježanu upoznala, davno u Svetvinčentu, u atmosferi ljetnog plesnog festivala - a možda sam i ja presentimentalna - imam dojam da od Snježane uvijek možemo očekivati korak naprijed. Ples joj je bio sudbina, ali je ipak diplomirala i na PMF-u; plesala je u Zagrebačkom plesnom ansamblu pa postala njegova voditeljica; kad je osjetila da se bliže godine kad plesač oko sebe sve češće vidi one brže, gipkije, vitkije... mlađe, posvetila se koreografiji, a kad je izabrana za ravnateljicu ZKM-a, dokazala je da, iako plesačica, dramski program može postaviti, baš onako, snažno. Za svoj rad dobila je mnoga važna priznanja i nagrade.

Gospođo Abramović Milković, čime se bave eksperimentalni biolozi?

- Eksperimentalni biolozi su u međuvremenu postali 'molekularni biolozi', smjer studija na PMF-u zvao se eksperimentalna biologija u vrijeme kad sam ga ja studirala i diplomirala, osamdesetih. Istovremeno sam bila već sasvim u plesnoj umjetnosti, ali kako ne volim nezavršene poslove, postala sam i inženjer biologije.

Rame uz rame Đikiću i Laucu... šala, OK.

- Ha, ha, nikad nisam radila u struci, tada sam htjela studirati i povijest umjetnosti na Filozofskom, ali i biti Jacques Cousteau, istraživati podmorje... a kako su uglavnom sve moje kolege iz razreda u V. gimnaziji izabrali medicinu ili prirodne znanosti, ja sam se povela za prijateljicom... K tome, poslije srednje ritmičke škole Ane Maletić, koju sam završila, a kod nas tada nije bilo moguće studirati ples, trebala sam izabrati neki studij, pa sam se odlučila za PMF.

Vi bolje razumijete pandemiju korone od nas koji smo, recimo... filozofi.

- Nisam se nikad bavila molekularnom biologijom, a svi zaboravljamo stečeno znanje. Ali, kad pročitam neki tekst iz tog područja, pretpostavljam da ga bolje razumijem. To je sve.

Inženjer biologije i plesačica - dobra kombinacija.

- Zašto ne, na tragu STEAM-a, koji uključuje umjetnost. U kemiji sam na primjer bila zbilja dobra, imali smo tijekom studija nekih pet vrsta kemije, ali recimo, iz fizike, koja je isto zanimljiva znanost, evo, Merkelica je fizičarka - nikad. Shvatila sam koliko ovisi o profesoru, njegovoj sposobnosti da prenese znanje, inspirira učenike, sve je kreativnost. Kreativnost je bitna svugdje, i u znanosti i u umjetnosti. Naš um može biti i kreativan i znanstveno obrazovan.

Martha Graham, velika plesačica i koreografkinja, rekla je da je život posvećen plesu 'intenzivan, ponekad neugodan i zastrašujući, ali uvijek neizbježan'. Je li tako bilo i kod vas?

- Ne znam koja me je sila na svijetu mogla odvojiti od plesa. Ni pod cijenu da navečer učim, po cijeli dan treniram. Kao rezultat dugih proba, morala sam se liječiti od anemije. Zaboravila bih jesti.

Koliko ste imali kilograma?

- 54, tako nekako, a visoka sam 1,70. Nemojte me pitati koliko imam sad.

Ali, bilo je neizbježno.

- Sasvim. Dugo mi je trebalo da od suvremenog plesa mogu i živjeti. Koliko god je današnjim plesačima teško, nama je bilo i teže. Već tada si morao biti i plesač i koreograf i producent, morao si tražeći novac objašnjavati što suvremeni ples jest, stalno inzistirati da se predstave uvrste u domaće festivale... Sve me to donekle i nagnalo da osnujem Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu.

Što je za vas tijelo?

- Ljepota, harmonija, pa OK, i pitanje kontrole težine... u plesu moraš biti mršaviji, scena pojača osjećaj volumena. Danas kad vidim plesača u toj njegovoj gracilnosti - netko će reći, premršav je - ali meni je to ljepota. Nama je ljepota, dok smo plesali, bila u pomaku, morao si biti ekstremno mršav da bi bio lijep. Kad danas vidim svoje stare fotografije, pomislim, joj, pa izgledam dosta iscrpljeno.

Koliko je ples seksualan?

- Doživljavala sam ga emotivno. Tijelo je samo instrument emocije.

Jeste li ikad bili goli na pozornici?

- Ne, i mogu vam reći da mi je žao što je tada postojala neka vrsta konzervativizma... Naravno, obnaživanje mora biti umjetnički opravdano. Danas je puno drukčije, u puno predstava koje sam pozivala na festival plesači su bili goli, i to izgleda poetski i skulpturalno, jedna takva sjajna predstava je 'Animal' Daniela Abreua. Meni je jako lijepo vidjeti tijelo, i glumačko, ne mora nužno biti plesačko, obnaženo na sceni, ali - scena mora biti dobro režirana.

U Zagrebački plesni ansambl, koji ste kasnije i vodili, došli ste 1982.

- Pozvala me Lela Gluhak-Buneta, vježbali smo u Ilici, nije bilo plesnih prostora, puno smo se namučili svi zajedno, ali volja i entuzijazam su nas doveli u Kulušić, u &TD, dok se nismo vezali uz ZKM kad se sagradio. Početkom 90-ih smo počeli tu izvoditi predstave.

Niste dvojili između klasičnog baleta i suvremenog plesa?

- Put me tako naveo... a onda sam zavoljela suvremeni ples, jer ti daje neku širinu, slobodu izgradnje koreografskog jezika. Ali još mislim da plesači moraju imati dobru tehničku bazu, a suvremeni ples ti daje razvijanje sposobnosti improvizacije. Klasični balet ima strogo definirani izvedbeni jezik i vezan je uz glazbu, suvremeni ples ne, istražuje scenske elemente, poput suvremenog kazališta na koje je jako i utjecao. Slavni redatelj današnjice Thomas Ostermeier s koreografkinjom Sashom Waltz surađivao je i umjetnički vodio Schaubühne. Tanka je granica između performativnosti suvremenog plesa i kazališta, pa se i plesači često služe govorom kao načinom izričaja.

Je li vam u nekom trenutku bilo žao što niste klasična balerina... u bijeloj pački?

- Volim bijeli balet i cijenim ga, a što se mene tiče... možda mi je nekad davno bilo žao, ali isto tako zavisi u kojem ste redu u zboru baleta... zar ne?

Ali u kojem god da jeste, nokti krvare, kosti palca bole, stopalo se krivi. Je li tako i u suvremenom plesu?

- Naravno, mi smo čak plesali bosi, pa ti i koža na stopalima puca... Netko ima problem s koljenima, netko s kralježnicom, kao i sportaši, i rijetko tko iza 40. pleše na način na koji je plesao u mladosti. Ali dobiješ iskustvo, scensku mudrost...

Zaboravi li plesač ponekad koji mu je sljedeći pokret? Glumci imaju, ili su donedavno imali, šaptača. Tko je šaptač plesačima?

- Ne, nemaju šaptača... i može se dogoditi black out! Ali iskusni profesionalac koji je dugo na sceni može pogriješiti tako da publika to ne primijeti. U ZKM-u i nemamo šaptača, pozornica ima preširoki portal, publika bi čula. Ne znam ima li još Gavella šaptača.

Je li se vama dogodilo da odjednom ne znate - što sad, kamo sad?!

- Da, dogodilo mi se, plesali smo u riječkom HNK u predstavu 'Lovci čežnje', zablokirala sam u jednoj grupnoj sekvenci, ali izvukla sam se. Improvizacijom. Ali i kolege se u tom trenutku moraju snaći, ako nisi sam na sceni. Plesači imaju svaki dan probe, pa se te greške rjeđe dogode.

Oko 35. godine polako ste prestajali plesati. Zašto?

- Mislim - stvar dobi. Ako vidiš da su oni oko tebe eksplozivniji, brži...

Nije to lako gledati...

- A ne, ne, nije stvar taštine. Mlađi plesači moraju dobiti šansu, rekla sam si, nemam ja više što tu raditi, čovjek se mora pomiriti s nekim stvarima, naći svoje mjesto. A i stalo mi je da predstave bude odlične, a ne da ja budem u predstavi! Taština...! Svi je imamo, ali pristojno je i korisno znati je kontrolirati. Sa 40 sam sasvim prestala plesati.

Napuštanje scene za plesača zna biti bolno, umiješa se alkohol, depresija...

- Pretpostavljam, ali kako sam i koreografirala, producirala... imala sam što raditi, a baš mi se bio otvorio put za razne angažmane. Radila sam scenski pokret s Paolom Magellijem, Eduardom Milerom, u operi s Krešom Dolenčićem, Ozrenom Prohićem, Petrom Selemom, puno predstava u Gavelli, u HNK Zagreb, Split, Osijek... mnoge su te predstave dobile Nagradu hrvatskog glumišta, ali kao koreograf dobila sam tu nagradu za predstavu 'Interface', koja je ujedno s 'Ogoljeno“ proglašena najboljom predstavom u cjelini.

Zaplešete li i danas?

- Po doma.

Na koju muziku?

- Na moje omiljene cubano pjesme, kad hoću biti vesela, dignuti si adrenalin, a nitko me ne gleda.

Tako se ujutro i razgibavate?

- Ne, radim jogu... ali samo vježbe rastezanja.

Kad ste došli u ZKM, susreli ste se s dramskim teatrom, mnogi su se pitali hoćete li se tu snaći, u nečem za vas ipak novom...

- I meni je bilo izazovno, ali prethodno sam, radeći s dramskim redateljima, puno naučila. Puno sam naučila od Paola Magellija, on je nas, autorski tim, tretirao kao sebi ravne, i na tome mu hvala. Na primjer, s Eduardom Milerom sam radila 'Pir malograđana', uvijek kad sam radila scenski pokret bila sam prisutna na gotovo svim probama. Kao i u nacionalnim kućama, gdje, recimo, za operu morate biti strašno dobro pripremljeni, scenski i glazbeno, jer sudjeluje veliki broj ljudi, nema improvizacije!

Suvremeni dramski repertoar je opet nešto drugo...

- Moj zadatak je bio dati šansu ljudima za koje mislim da su talentirani i dobro rade i to se pokazalo uspješnim. Ravnateljstvo je pozicija kreativnog producenta. Pratila sam rad redatelja, uporno gledala njihove radove. Bitno je vidjeti što je neki redatelj napravio u posljednje tri svoje predstave. Netko može biti u lošoj fazi, a odličan je redatelj. Ne otvore se sve suradnje odmah, pogotovo ne s inozemnim redateljima, poput Árpáda Schillinga, a onda se dugo pregovara o tekstu, jer redatelj mora biti inspiriran. Drago mi je da je Igor Vuk Torbica debitirao u Hrvatskoj upravo u ZKM-u. Veliki je uspjeh dovesti novo, svježe redateljsko ime. Puno smo surađivali s nezavisnom scenom, Hotelom Bulić, Montažstrojem, RUPER-om, uostalom, ZKM je po tome i poznat, da je otvoren nezavisnoj sceni.

Mijenjaju li se glumci, po definiciji hipersenzibilni, sada, u pandemiji, koja nas tlači već sedam mjeseci... primijeti li se to na njima?

- Mislim da smo se u ZKM-u ljudski ujedinili, ne zaboravite da smo u nepunih dvije godine izgubili ne samo Igora Vuka Torbicu, redatelja, nego i supertalentiranog mladog glumca Roberta Budaka, što je nama bio strašan šok. Pomažemo jedni drugima, glumci su za vrijeme lockdowna stalno bili aktivni, čitali tekstove online, streamali smo iz ZKM-a, da bismo svi psihički ostali OK, i mi i publika. Sada snimamo videofilmove nagrađenih tekstova, 'Držić u ZKM-u', sudjelovali smo na MOT Festivalu u Skopju preko video streaminga s Eichmannom u Jeruzalemu, izvodimo predstave s manje glumaca, stalno radimo ali i čuvamo ljude. Hvala plesu na disciplini kojoj me naučio, to mi sada pomaže. Pa ako danas nije krenulo, postoji sutra, nema odustajanja. Ako je dan krenuo loše - to je takav dan. Drugi će biti bolji. Bitno je stalno raditi, rezultati će doći, ali ne 'instant'... ja bar nemam takvo iskustvo.

Imate veliko samopouzdanje.

- Ne, ne... Stalno se preispitujem, trudim se 'čuti' ljude, a to je u našem timskom poslu jako važno. To nije nedostatak samopouzdanja, ali ne mogu u kolektivu od 126 ljudi, koliko nas ima u ZKM-u, sama sagledati sve segmente.

Prekine li taj uhodani ritam poneki strah?

- Kažu da je strah od smrti korijen svih strahova. Možda se i ne bojim toliko smrti koliko trenutka prijelaza na drugu stranu, i nemoći u starenju... I još neka vrsta straha da u financijski lošim vremenima kultura ne bude žrtvovana do kraja.

Je li ples umjetnost u kojoj su žene, konačno, dominantne?

- Ne bih rekla da su dominantne, treba vidjeti koliko je žena vodilo baletne trupe, koreografiralo, koje su pozicije imale, jesu li samo izvođačice. Dominacija je pitanje novca. Biti producent, odlučivati o nečemu je veća moć, ipak su to bili muški poslovi. Žene u umjetnosti uvijek su bile u sjeni muškaraca, sjetimo se samo slikarice Françoise Gilot, kojoj je Picasso poslije razvoda blokirao pristup pariškim galerijama, ili kiparice Camille Claudel, zauvijek je ostala u Rodinovoj sjeni. Ili priče Slave Raškaj i Bele Čikoša.

Ali su često plesačice same sebi stvarale slobodu...

- U baletu ne, ali u plesu da. Žene su se izborile za slobodu tijela, još prije sto godina, Isadora Duncan plesala je bosa, bilo gdje, u eksterijeru, nije joj trebao teatar. Ne bih rekla da je bila feministica, ali svaku ženu koja stavi karijeru ispred ili ravnopravno s obitelji, možemo smatrati feministicom.

Gdje je postojbina Abramovića?

- Djed je iz Virovitice, ali je trbuhom za kruhom otišao u Beograd i bio oficir u Kraljevskoj vojsci Jugoslavije. Baka je Vojvođanka, polurumunjka, prezimenom Mohora po majci. Za vrijeme Drugog svjetskog rata živjeli su u Zagrebu, deda je bio domobran pa je završio u ustaškom zatvoru i puno je zdravstveno stradao... pa su prodali kuću u Zagrebu i vratili se u Vojvodinu... U jednom trenutku obitelj je od folksdojčera kupila mlin, ali im je nacionaliziran pa su ostali bez ičega... imam raznih gena i to mi je super. Ja sam rođena u Vojvodini, u Kovinu. Kao beba sam se s roditeljima preselila u Šibenik, Šibenčani me smatraju 'svojom'. U Zagreb sam došla u srednju školu... Jako komplicirana priča.

Stvorena za autobiografiju, ili barem memoare. Što su roditelji radili?

- Tata je inženjer strojarstva i radio je u Brodarskom institutu. Mama je bila medicinska sestra. Nažalost, brat je preminuo prerano, ispratili smo ga prije sedam godina. On je išao tatinim stopama i završio strojarstvo.

Kakve ste vrijednosti ponijeli iz obitelji?

- Sjetim se uvijek svog tate koji mi nije htio fotokopirati skripte u Institutu, jer to 'nije njegovo'. Tako sam i ja razvila odgovornost prema stvarima koje su kupljene javnim novcem, ne shvaćam stajalište da je društvo 'bazen novca' iz kojeg uzimamo, imam nultu toleranciju prema krađi. I ne volim ljude nedovršenih poslova. Ja ću možda rastegnuti posao, ali ću ga završiti. Jedino sam promijenila pristup u čitanju knjiga, nekad sam zlostavljala samu sebe da moram nešto pročitati do kraja, iako mi nije išlo, a možda nije bio trenutak u životu kad mi ta literatura nešto znači. Tako jedino obavezno pročitam tekstove koje pisci nude za ZKM, ali tu mi pomaže naš divni pisac i dramaturg, Tomislav Zajec. Često se pitam, koliko puta procjenjujemo predstave a da smo taj dan donijeli neki svoj umor i nezadovoljstvo na predstavu, i kako to utječe na našu percepciju...

Ako Milan Bandić, za čijeg ste mandata imenovani, ne bude za pola godine izabran za gradonačelnika, pitate li se što će biti s vašom ravnateljskom pozicijom?

- Meni mandat traje još dvije godine, pokazala sam da znam raditi, to mi je najvažnije. Ponosna sam što je u vrijeme mog mandata ansambl ZKM-a dobio jako puno nagrada, i što su postavljene divne predstave, poput 'Črna mati zemla', 'Hinkemann', 'Eichmann u Jeruzalemu', 'Čarobni brijeg', 'Tit Andronik'.

Koji je vaš najveći uspjeh u životu?

- To što uspijevam živjeti radeći ono što volim. Znam puno ljudi koji rade ono što ne vole... to vodi u bolest.

2021. u ZKM-u?

- Ibsenovog 'Neprijatelja naroda' režirat će mladi Ivan Penović, ZKM-ovi glumci s poljskim i njemačkim glumcima, i to će biti zadnja predstava u seriji koprodukcija sa Stuttgartom i Varšavom. Saša Broz je već trebala izaći s 'Čarobnjakom iz Oza', scena i kostimi su gotovi, završili smo sve što možemo, ali smo prekinuli probe i odgodili premijeru za kraj veljače, da nikog zdravstveno ne ugrozimo. Zatim će Magelli režirati novi tekst Mate Matišića... Jako mi je drago da se ansambl jako pomladio otkad sam došla, Adrian Pezdirc, Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Mateo Videk, Milica Manojlović, Hrvojka Begović, Mia Melcher, Tina Orlandini, najnoviji član Ugo Korani, vanjski su nam stalni suradnici Petra Svrtan, koja je izvrsna i nadam se da će uskoro ući u ansambl, Ivan Pašalić i Toma Medvešek, naš stipendist... ušla je nova energija i to je super.