ZAGREB - Lovrakova “Družba Pere Kvržice” kanonski je roman domaće literature za djecu, pitak i vedar, ali s jednom “manom”: svjetlosnim je miljama udaljen od iskustava današnjih klinaca.
Suočavanje s manom
Događa se u predtehnološkom vremenu vodenica i pješačenja do škole, no bitno je važnije to što otvoreno propagira jednu ne samo zanemarenu nego gotovo ukinutu vrlinu - zajedništvo. Pero i ekipa, sjećate se, popravljaju mlin ne zbog sebe nego zbog sela, zbog koristi zajednice.
Postavljajući roman na scenu kazališta Žar ptica, Oliver Frljić svjesno se suočio s tom “manom” - da bi premostio vremensku udaljenost uveo je pripovjedača, pa nam priču govori, a onda i komentira, stari mlin osobno, pomažući nam da shvatimo to neko čudno doba kad se “voda nije kupovala u bočicama” nego se, da bi se utažila žeđ, valjalo spustiti u bunar i očistiti ga.
A zajedništvo gradi izravno na sceni gdje družba funkcionira kao dobro uigran organizam koji živi preciznim koreografiranim pokretom.
Svaka emocija prikazana je pretjeranom i jasnom gestom ili pokretom, što je trajan izvor smiješnog, ali i energije koja je tako snažna da joj je nemoguće odoljeti. Zajednička igra ansambla slabo dopušta izdvajanje pojedinaca, uz izuzetak Mlina koji Berislav Tomičić igra toplo i mekano, gotovo koketno šarmirajući publiku.
Fina korespondencija
Predstava sasvim nalikuje ranijim Frljićevim projektima za djecu, eksplozivno je dinamična, komunikativna i zabavna, potpuno podložena glazbom i otvoreno svjesna “predstavljanja”, što znači da nas ni u kojem času ne uvlači u priču, nego nas poziva da s događanjima na sceni “popričamo”.
Ipak, ovdje taj već “brendirani” Frljićev način fino korespondira sa sadržajem, uvjerljivo izlažući ono najvažnije: zajedništvo i solidarnost su, ma što društvo oko vas govorilo - vrline.