Surova realnost baletne profesije pretvorena u najbolju koreografiju

Koreolabos, koreografska radionica ansambla Baleta zagrebačkog HNK , ove je godine ponudila vrlo različite, ozbiljne ali i humorne kreacije koje su plesači ostvarili u malo vremene što ga imaju između klaseva, proba i nastupa.

U predstavi izvedenoj u petak, po svojoj tečnoj fabularizaciji ideje, pametno odabranoj podjeli te s ukusom oblikovanoj scenografiji i kostimima, kao i dobroj glazbi koju je, što je iznenađenje, skladao baletni plesač George Baldovin, iznad drugih ostvarenja izdigla se koreografija Simone Unterajter “Would you like to be modified”.

Matišić u baletu

Tema koreografije koja govori o stalnoj borbi plesača da uskladi fizičko s emocionalnim i mentalnim, te da se prilagodi i modernom i klasičnom kodu, nepatvorena je, a interpreti iz profesionalne bitke o kojoj je riječ u ovoj predstavi izlaze neporaženi. Posebno, Mirunu Miciu, vrlo profinjena plesačica koja svoj točan, nadmoćan pokret kombinira s emocijom što je na plemenit način u nijansi suzdržana.

S jednakom skromnošću pri izboru teme nastupila je i Mirna Sporiš koja je na glazbu Nina Rote koreografirala i izvela lijepu minijaturu na temu pokretačke snage ljubavi u dvoje, gdje je zanimljivo što predstava funkcionira kao kratka, dotad, skrivena priča koju je primabalerina htjela povjeriti publici, a dosad, eto, nije našla moment da to učini. Autorefleksija postaje autoironija pa i duhovita parodija u koreografiji “Schrödingerova mačka” Ive Višak gdje su zrelije balerine od svojih plesačkih godina napravile vic koji kaže da im je sada valjda najbolje da posao potraže u kakvoj zabavljačkoj družini gdje svira bend u kojem je Mate Matišić - “Mačke” su vodećeg dramskog pisca i skladatelja glazbe za predstave i filmove gurnule u balet. Zabavljačkog duha bilo je i u predstavi Georgea Stanciua gdje se Bizetova Carmen diže iz mrtvih, i kreće u osvetnički ubilački pohod. Riječ je o crnoj komediji s izvedbenom kvalitetom koju predvode Natalia Horsnell, Guilherme Gameiro Alves, Iva Vitić Gameiro (uz Dmitrija Timofejeva, dobitnica ovogodišnje HNK-ove nagrade) i Tamas Darai. Koreolabos je u cjelini omogućio novim članovima ansambla, kao što je mađarski plesač Darai i turski Doruk Demirdirek, da se razmašu u solažama. Doruk Demirdirek bio je dominantan u “Homo faberu” Svena Coponyja koji otvara dilemu jesu li neprestani rad i ljudska kreacija zapravo Sizifov posao u kojem čovjek bezuspješno pokušava zagospodariti linijom usuda.

Zlatni kavez

Ova predstava uvijeno kaže da je djeomični kaos, barem kao nuspojava akcije, neminovnost. Sabrina Feichter ovdje uvereno funkcionira u plesačkom razmatranju ljudskog nemira, kao i nužnosti u stvaranju. Povratak u izričaj otvorene dopadljivosti baletne klasike u Koreolabosu je ponudila koreografija “Portret sestara Salezy” Danijele Zobunđije na Chopinovu glazbu, zapravo portret HNK-ovih mlađih balerina kao što su Lucija Radić, Rebecca Smith i Maja Babac koje još nisu ostvarile ključne role - sad ih vidimo u zlatnom okviru, moguće kavezu, u kojem u tišini stvaraju.