'SUTON' U DUBROVAČKOM KAZALIŠTU Ivica Boban režirala je ozbiljnu i dobru predstavu prema Vojnovićevu djelu

Možda je danas doista jedini izlaz da ljudi u Dubrovniku ne polude od lako stečena profita - kultura. No, kako nju gojiti kad kriteriji više nisu potrebni ni za što a da bi se lijepo preživjelo? Dubrovačko kazalište Marina Držića godinama je tonulo u, nazovimo ga tako, bijeg od publike. Nekad slavne tradicije, uvuklo se u provincijalizam - uvijek je tako u nas.

Dekadensu današnjega Dubrovnika ocrtava i njegova sudbina, a nešto se ipak, u novije vrijeme, mijenja. Zalagao sam se bio za mladoga Paola Tišljarića da postane nov ravnatelj i mislim da nisam pogriješio.

U predvorju kazališta (drugi put sam ovdje na premijeri za njegova mandata), osvanuli portreti glumačkoga ansambla, dostojanstveni i živi, izvrsna ruka Mare Bratoš, a kazališna knjižica za premijeru podebljala se na više od stotinu dvadeset stranica.

Redateljica Ivica Boban režirala je ozbiljnu i dobru predstavu. Vojnovićev “Suton” možda je jedini naš doista ženski komad, u kojem teret takozvane sudbine nose ženski likovi, dočim su muški likovi tek svojevrsne “mantinele” za oblikovanje radnje. Ova režija iznijela je na svjetlo upravo tu njegovu glavnu dragocjenost. Vojnović je naš Čehov, ili, makar, dubrovački Čehov, s tom razlikom da su u njega blagoglagoljive i opširne didaskalije, a u Čehova eto replike. No, u oba su dramske silnice već u silaznoj putanji, put likova prema obično tužnom ishodu već se zapravo dogodio i jedino se evo nenametljivo, a i dirljivo, diskretno odgađa spoznaja o svemu tome.

Bit će da ova predstava nije posve na dubrovački sročena, kao primjerice svojedobno Juvančićeva, ali je uspjela zato što je donijela nepatvorenu a suspregnutu emociju. Vanjski znak njezina uspjeha jest, kao i uvijek kad je neki dio Dubrovačke trilogije posrijedi, to što ti je žao što nema - više. Odmah sam poželio pogledati cijelu trilogiju u ovakvoj inscenaciji.

Režija ne počiva na strasti negoli na stanovitoj hladnoći. Mlada Nika Lasić učinila je Pavlu strastvenom u svojoj pokornosti. Ona je otpočetka svjesna da je nikakav Lujo, nikakva ljubav, ne može skrenuti s puta u usidjelištvo. Njezin prizor s Lujom, njihov poljubac, on nije strastven, nego li - jedino moguć, gotovo protokolaran.

Najvažnije jest što se mlada glumica otprve sekunde, što se kaže, bacila na glavu, otprve uhvatila ton pa je i publika spontano zaigrala s njom. Igra Izmire Brautović kao njezine mučiteljice Mare, plemkinje hladne i sapete, najprije je prionula upravo uz tu pokornost Pavlinu, u čijoj iznuđenoj starmalosti gospodarica kuće (i roda) upravo perverzno uživa. Ljubomora među sestrama, glavnim pomoćnicama u ovoj obiteljskoj propasti, druga je glavna sila koja operira ovom inscenacijom. Made Mirej Stanić gotovo je na granici suza od vlastite beznačajnosti, a Ore Glorije Šoletić pruža aktivan, ali hladan otpor majčinom nezasitnom narcizmu i Pavlinoj mladosti. Kata Srđane Šimunović plastična i profilirana, ali ipak za nijansu odviše energična i prezentna.

Sabo Šiškov Prokulo Branimira Vidića uspjela je karikatura, biće koliko skaredno, toliko i, na jedan isto perverzan način, simpatično. Lujo Mije Jurišića blago je stvorenje, takoreći prolaznik, ali pokazao je unutarnji život, pa je i to uspjela, premda eto uloga iz sjene. Luco Orsatov Volco Hrvoja Sebastijana također je karikirana minijatura, zloban starac, umišljen, a Vaso Zdeslava Čotića možda je za nijansu ipak odviše slikovit.

No, sve su uloge u duhu režije, a cijelo zbivanje duboko iznutra pokreće upravo izvanredna igra glazbe, svjetla i prostora. Skladatelj Damir Šimunović dao je možda i više od pola sata glazbe za ovu jednosatnu predstavu, uronivši je cijelu u vlastitu dramaturgiju, jednu također “dogođenost”, potmulu ali i jasnu, gdje kao da neprestano slušaš usporeno valjanje mora, dan što se gasi... Delikatnost i snagu te glazbe otvaraju svjetlosni momenti Vesne Kolarec, koji bude stanovit žal za daljinom.

Čak je dakle i scenografija Marina Gozzea neloša (makar je i tu dosta rasparena pokućstva razbacano scenom), otvara prostor za igru, sretno nadopunjena videoprojekcijama Ivana Lušičića Lika. I na koncu suptilna, otmjena kreacija kostima Doris Kristić. Svakome naglašen fizikus, a boja Pavline haljine, njezina mekoća i prozirnost, realizirana su metafora Vojnovićeve melankolije, nenamještene i nekako ženski neopozive.