Jeste li kad pomislili na to da u parteru kazališnom, u nekom predzadnjem redu, dok traje predstava, u mraku publike, niste neprimijećeni nego vas pažljivo motre? Kako ste odjeveni, jeste li raščupani, kopate li nos, spava li vam se – sve to vide oni zbog kojih ste i došli u teatar, glumci s pozornice. Dakako, ima glumaca kojima je publika tek malo više od mutne mase, koji ne prelaze taj takozvani četvrti zid glumačkim ili čak "privatnim" pogledom na glave u publici, no ima i onih koji publiku proučavaju, u ulozi i mimo nje, a ponekad se obraćaju upravo nekom pojedincu iz polutame, kojega su opazili kao pogodnog za svoju igru, koja često puta nije dio režije i jedino tad gledatelj shvati da nije, da tako kažem, anoniman.
PIŠE T. ČADEŽ
Svaka rečenica neutješno je banalna, likovi naivni. Teško je zamisliti odraslu osobu da tako piše
Predstava Dječak koju je napisao Davor Špišić, a režirala Tamara Damjanović, nije se svidjela našem kritičaru: ‘Izbjegavao sam glumce gledati u oči. A redateljica je nepotrebno režirala odvratnu scenu silovanja‘
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....