Nekad urednica i kritičarka, potom ravnateljica koja je agilno vodila i ZKM i zagrebački HNK, paralelno pokretala i pokreće razne projekte, Dubravka Vrgoč nije osoba koja je u deficitu s energijom i idejama.
Argentinskom predstavom "F**k me" u srijedu, 11. rujna, počinje Festival svjetskog kazališta.
Dan ranije, u utorak, u okviru projekta "Oni dolaze", u zagrebačkom Petom kupeu nastupaju mladi glumci s kratkim programima koje autorski potpisuju.
Za mjesec dana će, baš kao i lani, u Zagrebu otvoriti vrata velikog broja arhitektonski zanimljivih zgrada koje će građani moći razgledati u sklopu Open House Hrvatska. Iza svih tih projekata stoji Dubravka Vrgoč.
Od siječnja iduće godine bit će intendantica riječkog HNK, od siječnja iduće godine u riječkom HNK bit će, među ostalim, i Filozofski teatar.
* Više od dvije godine vas nije bilo u teatru, toliko je prošlo od vašeg zadnjeg angažmana u HNK Zagreb i skorašnjeg angažmana u HNK Rijeka. Za to vrijeme radili ste razne stvari, ulazili u posve nova vam područja, kao što je slučaj Open House Zagreb, projekt vezan uz arhitekturu za koji ste i nagrađeni. Što ste u te dvije godine o sebi i životu općenito naučili?
Kad ste u tim nekim godinama koje više nisu godine ni za početak, niti za sredinu karijere, kad ste banalno rečeno gotovo na cesti, nemate posao, a drugi posao ne možete na brzinu naći, nađete se u praznom prostoru i učini vam se da možda, budućnosti i nema. I onda shvatite, gotovo preko noći, kako se morate pobrinuti sami za sebe, sami si napraviti budućnost.
Kad mi kažu da sam dobra menadžerica u kulturi i pitaju gdje sam to naučila uvijek odgovorim da sam to postala gotovo iz očaja, iz situacije koja me dovela do toga da moram biti menadžerica u kulturi, jer bi inače oba kazališta koja sam vodila slabo poslovala.
Odlaskom iz HNK našla sam se u poziciji da moram zaraditi novac kako bih mogla sama sebi uplaćivati plaću, socijalno, mirovinsko i mongo toga još… S druge strane, to mi je otvorilo neke nove mogućnosti za kreativnost koju u sigurnim uredima teatara koje sam vodila nisam imala.
Jer, čovjek u poslu, u karijeri ide i misli svake će godine biti bolje, ići će pravocrtno, ali život nije takav.
Na početku karijere, prvih sam osam godina bila honorarac u Vjesniku, jer u to doba nisam mogla dobiti stalni posao. A, onda sam se prije dvije godine, unatoč svemu što sam ranije napravila na neki način vratila na početak. Ponovo sam postala freelancer.
Kada ste mladi, na početku karijere, pred vama se otvaraju brojne perspektive. Ali, u mojim godinama na trenutke vam se može učiniti da se pred vama, možda, više ništa neće otvoriti, makar ste se maksimalno posvetili poslu, imate mnogo iskustva, mnogo toga još za reći i napraviti, makar niste završili priču koju ste počeli i koja je dobro išla…
Krenula sam raditi razne stvari i učila putem. Mislim da će mi to iskustvo pomoći i u Rijeci, jer postoji mnoštvo kreativnih ideja koje se mogu aplicirati na teatar da bi teatar bio drugačiji od onog što mi mislimo da teatar treba biti, da se recimo odmaknemo od ideje teatra 19. stoljeća kojoj na našim prostorima skloni.
* Dogodilo vam se da ste se našli izvan zone komfora. Što ste se usudili napraviti, a što ne biste napravili da se niste našli u toj situaciji?
Recimo, prije par godina ne bih se nikako usudila baviti nečim što ima veze s arhitekturom. A onda se dogodilo da sam se naprosto upustila u avanturu projekta Open House Zagreb, postavila sam si okvire što i kako trebam napraviti. I na kraju sam dobila i nagradu za menadžericu godine, u razdoblju kad sam bila zapravo nigdje. Sigurna sam da tako nešto ne bih napravila da sam nastavila uredno do mirovine raditi posao koji sam obavljala u ovom ili onom kazalištu, u sigurnom prostoru grada u kojem već jako dugo živim.
* Nakon lanjske stanke, Zagreb, nasreću, ponovo ima Festival svjetskog kazališta, nastavlja se više od dvadeset godina duga praksa, ono zbog čega se dio kazališne publike jako raduje jeseni u Zagrebu. Kako Ivica Buljan i vi birate predstave, čime se vodite?
Taj smo festival pokrenuli u trenutku kad je Hrvatska bila, što se teatra tiče, izolirana od ostatka Europe. U vremenima kad nismo znali što se događa u europskom kazalištu i nismo bili u prilici vidjeti predstave izvan našeg teatarskog kruga. Na početku smo se trudili predstaviti Zagrebu tzv. majstore, velika imena europskog i svjetskog teatra, umjetnike koji su određivali smjerove tadašnjeg kazališta, ali i mlade koji su se tek pojavljivali, koje su zvali njihovim učenicima. Ti učenici su u međuvremenu postali majstori. Festival smo uvijek programirali iz perspektive senzibiliteta naše publike, tražili smo što bi se to publici svidjelo. Ponekad bi i promašili. Primjerice, išla sam gledati u Bruxellesu predstavu Peeping Toma, bilo je to davno i oni su tada nama bili posve nepoznata grupa. Kad sam pogledala predstava pomislila sam da se to našoj publici neće svidjeti, ali sam bila i uvjerena da je vrijedno riskirati. Dogodilo se da je Peeping Tom za zagrebačku publiku godinama bio jedna od najvećih festivalskih atrakcija.
Svih ovih godina birajući autore i predstave nastojali smo da svojim senzibilitetom odgovaraju očekivanju publike, da budu amblematske predstave tog razdoblja ili amblematske predstave određenog redatelja ili pojedinog kazalište.
* Kad birate za zagrebačku publiku što to znači, na koje "varijable"pazite? Ne biste isto birali za publiku u Bruxellesu ili u Ljubljani. Kakva je zagrebačka publika?
Postoje specifične publike u specifičnim sredinama. Dvadeset godina detektiram zagrebačku publiku, ne samo preko festivala, to je lakši dio, već je detektiram preko kazališnih kuća koje sam vodila. Danas znam da je to jako zahtjevna publika, publika koja ima velika očekivanja, možda i veća no što bi trebalo. Ne ulazeći u dublje analize, čini mi se kao da postoji neki teret provincijalnosti koja se upisala u kod ovog grada, pa su očekivanja publike koji put prevelika upravo iz te perspektive, kao da se pribojavamo da sami sebe ne nominiramo za provincijalce, kao da vječito težimo nečem većem i od nas samih. Jer dogodi se da nešto što je na velikim europskim scenama, kao što su pariška, berlinska scena bilo prihvaćeno s lakoćom kod nas teže prolazi. Postoji taj neki strah da se ne uklapamo u prilično apstraktna zamišljanja kulture velikih europskih gradova, na čijoj mapi mi već odavno jesmo, a da toga ponekad nismo svjesni, pa od tog straha da ne promašimo često negiramo nešto što nam se doista sviđa.
S druge strane, hrvatska kultura i hrvatsko kazalište je puno raznih mitova. Recimo, mi kao volimo teatar 19. stoljeća, mi znamo kako on izgleda, iako nitko više to zapravo ne zna i danas je taj teatar nemoguće rekonstruirati. U svemu tome, u tim različitim razinama znanja, očekivanja, predrasuda, vlastite nesigurnosti koja ide iz previše znanja ili premalo znanja što se u konačnici nivelira, treba se snaći i pronaći repertoar za kazalište ili odabrati predstave za festival, I to je uvijek užasno stresno, jer takve su predstava skupe, a Vi ne možete unaprijed predvidjeti reakciju publike. No, nakon određenih godina dođete do neke sigurnosti.
Što se repertoara tiče, radim predstave koje se meni sviđaju, iako "sviđanje" doista nije riječ koju bi trebalo upotrebljavati u profesionalnom životu. No, predstave koje produciram su predstave iza kojih stojim, koje bih voljela gledati…. Vrlo sam rijetko u procesu programiranja pristajala na kompromise. Nikad nisam zvala redatelje i radila s umjetnicima čija mi je estetika daleka, čiju estetiku nisam, na određeni način, prihvatila kao svoju.
* Iznenadilo vas je da je Zagreb prigrlio Peeping Tom. Što biste rekli za Mila Raua, što njega čini tako dobro prihvaćenim?
Meni je uvijek fenomen Peeping Toma bio neobičan, ali shvaćam da oni imaju fascinantnu izvođačku, ekspresionističku energiju koja privlači svaku, pa onda i našu publiku. S druge strane, u predstavama Mila Raua postoji nešto što te već na prvi pogled šokira. Od svih njegovih predstava koje sam gledala i koje smo prikazivali, ova posljednja, "Medejina djeca" meni je najšokantnija.
Dokumentarizam Mila Raua, je to nešto što je drugačije, što ne možete vidjeti u hrvatskom kazalištu ili možete tek u natruhama vidjeti u pojedinom autorskim projektima. Ono što mene privlači njegovom kazališnom rukopisi je iskrenost, on se ne poigrava s artificijelnošću. Živimo u vremenu u kojem je prilično teško prihvatiti artificijelnost u teatru, jer što su umjetnici iskreniji to je publici teatar uzbudljiviji i zabavniji.
* Što publika voli, jesu li to domaći tekstovi, moderna interpretacija klasika ili neki trendovi koji dolaze sa stranim produkcijama?
Kad sam počela raditi u kazalištu, u ZKM-u, moje iskustvo je bilo da je publika apsolutno najbolje reagirala na domaće tekstove. To je bilo vrijeme nakon rata, ljudi su voljeli tekstove s kojima su se, na neki način, mogli identificirati. Bili su to dramski tekstovi Ivora Martinića, Damira Karakaša, Ivana Vidića Tene Štivičić, Biljane Srbljanović… koji su kod publike tada odlično prolazili, puno bolje nego klasici kao Shakespeare, Čehov, Moliere…..
To se pokazalo i u HNK. "Tri zime" su okrenule perspektivu, ako ćemo vulgarno reći, popunjenosti kazališta i interesa za kazalište. U vrijeme kada smo se na dnevnopolitičkoj bazi obračunavali s prošlošću, predstava koja je pratila nekoliko generacije jedne obitelji u luku od kraja Drugog svjetskog rata do danas nudila je brojne identifikacijske kodove. Svatko je u publici imao nekoga na ovoj ili onoj strani, svatko je tu mogao prepoznati i svoju obiteljsku situaciju.
Nakon toga, veliki je interes bio za drame Mate Matišića kao i za druge domaće komade. Trenutno nisam sigurna je li to taj recept za naše recentno kazalište ili je recept u otvaranju nekih univerzalnih teme, odnosno preko klasika poučiti nas nešto o snalaženju u vremenu u kojem živimo.
* Poput, možda, Frljićevog Dostojevskog u ZKM-u, gdje se još poklopilo da uoči premijere Putin napadne Kijev i rat u Ukrajini, koji je do tada bio ograničen na Krim i Donbas, krene u cijeloj zemlji?
Upravo to, ljudi vole kad u klasicima možemo prepoznati i naći neki oslonac i za ovo naše vrijeme, za sebe, možda čak iščitati i neku aktualnu poruku. Na svjetskim pozornicama Grci se ponovno izvode nakon što ih gotovo dva desetljeća nije bilo, nisu očito bili dovoljno zanimljivi vremenu produljene tranzicije. I "Medejina djeca" su ta priča.
Taknula me rečenica Mila Raua – "2 000 godina se u teatru bavimo Medejom, a nikad nitko nije upitao što kažu djeca." Iz nje možemo iščitati njegovu predstavu u kojoj doista impresivnim redateljskim iskazom jednu stvarnu tragediju iz života povezuje s Euripidom. Mene u zadnje vrijeme zanima teatar koji me može iznenaditi, više no što me može zabaviti ili poučiti.
* Druga je godina projekta "Oni dolaze", u suradnji s Jutarnjim listom predstavljate mlade glumice i glumce. Zašto ste krenuli u to, što njime želite pokazati?
Radeći na Europskoj kazališnoj akademiji u Avignonu deset godina te na razne načine prateći europsko kazalište vidim da postoji veliki raskorak između mladih kazališnih profesionalaca koji završe neku od naših akademija, pa i razne glumačke škole u Europi i teatra. Naime, oni se po završetku školovanja ne mogu snaći u teatru, jer im upravo teatar ne nudi mogućnost prirodnog snalaženja. To se trenutno događa i kod nas i u svijetu.
Jedan dio problema u tome nesnalaženju mladih unutar teatra još je više potenciran nakon pandemije kada se kazalište na neki način pogubio. Iako se na mlade zaboravilo već i prije pandemije. Nema se novca, nema se vremena da bi se mladima bavilo, nema se dovoljno prostora, ni kapaciteta….I tako se mladi glumci prepušteni samima sebi.
Dok sam radila u HNK, pa i u ZKM-u, u tih dvadesetak godina sam imala priliku zaposliti tek nešto više od desetak mladih glumaca. A, znamo da svake godine na akademijama koje imamo, od Splita, Osijeka do Zagreba oko 50 glumaca dobije diplomu te su potom prepušteni sebi. Hoće li se snaći jako puno ovisi o slučajnosti, odnosno sreći.
* Je li realno da ovako mala zemlja s malom produkcijom ima toliko akademija "proizvode" tak puno glumačkog kadra?
Nije realno. Ogroman broj studenata završava akademije bez da se itko pita je li nam toliki broj glumaca doista potreban. U zemljama zapadne Europe jako rijetko postoji studij glume koji traje 5 godina. To su studiji koji traju od 1 do 3 godine, a riječ je o velikim zemljama s kojima se mi ne možemo uspoređivati. Čini mi se da Engleska, kad se pogleda omjer broja stanovnika i broja dramskih škola, ima manje akademija nego mi.
* Imaju 70-ak milijuna ljudi i, pretpostavljam, nemaju 70 glumačkih škola?
Znam tri baš velike i formalne škole, koje nisu tečajevi, ali, tamo niti ne postoji toliko velika navala kao kod nas. U Irskoj, primjerice, akademija omogućava svima koji je završe da nastave raditi u profesiji, pozivaju agente, producente, ravnatelje kazališta, postoji, naime, sustav koji se brine za mlade glumce u razdoblju neposredno nakon školovanja.
U Francuskoj postoje privatne škole koje su vezane s agencijama, tako da je samom činjenicom da prođu prijemni i završe školu, glumcima budućnost u struci osigurana, uz tamo je prisutan i manji broj studenata nego kod nas. Kod nas su umjetnici koji završe akademiju prepušteni tržištu koje je potpuno kaotično i tko uspije uspije, tko ne ne.
Talent tu gotovo ne znači ništa. Njihova buduća karijera većinom ovisi o poznanstvima i o sreći. Upravo iz te situacije, iz potrebe da se pomogne mladim glumcima došla sam na ideju da napravimo projekt Oni dolaze.
Lani smo u projekt bili uključili i studente, ove godine imamo samo one koji su već završili akademije, sve su to redom mladi umjetnici kojima je iznimno potrebna vidljivost.
Upravo mediji kao Jutarnji omogućuju vidljivost, te su neki od njih u samo godinu dana, od prošlogodišnjeg projekta, već napravili značajne pomake u karijeri. Jako je važno ponuditi im mogućnost da se predstave, da ih netko vidi.
* Ti mladi glumci u Petom kupeu rade svoje male produkcije.
To funkcionira tako da određeni broj mladih glumaca prezentira tamo projekta koje su
sami osmislili. Riječ je o autorskim projektima do pola sata koje izvode u parovima. S njima pred publikom potom razgovara neki afirmirani glumac, predstavi ih, ali paralelno govori i o svojim vlastitim počecima i problemima koje je imala/o na tim početcima. Lani je stvarno bilo zanimljivo slušati kako mladi izravno progovaraju o onome s čim se suočavaju. Ti su mali, autorski projekti bili poput ispovjedaonice gdje su mladi eksplicitno govorili o izazovima s kojima se susreću tijekom školovanja, o audicijama, o problemima koji ih čekaju kad uđu u kazalište…. Oni su svega toga itekako svjesni, a da još nisu ni ušli u kazalište. Stoga im treba pomoći, ne samo projektima poput ovog Oni dolaze, već bi se profesionalni sustav trebao u to uključiti kako bi se poništila trauma početaka te pomoglo mladim da se profesionalno ostvare.
* Open House Zagreb je dio šire grupe sličnih projekata koji se organiziraju širom svijeta. Ipak, ima li Open House Zagreb neku specifičnost?
Osobitost Open Housea Zagreb je da smo od samog početka u festival uključili struku. Osnovali smo savjetodavno vijeće kojeg čine predstavnici institucija - od udruženja arhitekta do Arhitektonskog fakulteta, Instituta za povijest umjetnosti, a potom je svaka institucija nominirala jednog svog predstavnik u žiri, te je struka u potpunosti odlučivala o objektima koji se otvaraju građanima na razgledanje. Ono što nas još razlikuje od Open House projekata u drugim gradovima jest da u Zagrebu kroz svaki objekt posjetitelje vodi arhitekt ili povjesničar umjetnosti. Kad smo krajem godine bili na skupu svih svjetskih programatora toga projekta koji je održan u Lisabonu izdvojili su nas kao jedan od rijetkih Open Housea u svijetu koji je baš prepoznao taj projekt kao mjesto izravnog susreta građana i arhitekata.
* Open House Zagreb je za manje od dva mjeseca, što pripremate? Koje su ove godine vodeće teme?
Bavit ćemo se s tri teme - jedna je revitalizacija i obnova, jer u Zagrebu je idealan trenutak za takvu temu. Imat ćemo priliku pokazati neke tek obnovljene zgrade, tako ćemo otvorit festival s Umjetničkim paviljonom koji je u trenutačno u fazi obnove koja će zasigurno biti zanimljiva posjetiteljima. Potom ćemo predstavit Viktora Kovačića, uz obljetnice njegove smrti i rođenja, a organiziramo i vodstva kroz urbane cjeline što se i lani, na primjeru Dugava, pokazalo jako zanimljivim. Također, imat ćemo i razgovore s nekima od najpoznatijih hrvatskih arhitekata - Hildegard Auf-Franić, Brankom Silađinom i Milanom Šošteričom.
* S početkom 2025. dolazite na čelo riječkog HNK. Kako vidite taj grad, to kazalište i mogućnosti teatra koje vam se tamo pružaju?
Rijeka iznimno zanimljiv grad, grad koji je imao nekoliko pokušaja da izađe iz zadanih kulturoloških okvira, poput projekta Europske prijestolnice kulture koji je nažalost zaustavila korona. Stoga Rijeka ima energiju koja nikad nije do kraja iskorištena.
Naravno da ne mislim da sam baš ja neki mesija koji će ga uzdići, ali ta neobična i dobra energija Rijeke je ono što me jako zanima. Iskreno, meni je zanimljiviji grad nego teatar na način da me zanima kako tu energiju, kako taj grad uvesti u teatar. Za mene kazalište nije žuta ili zelena zgrada, kazalište je cijeli prostor grada. Tako smo radili u i Zagrebu, pjevali smo po kvartovima, radili smo performanse izvan zgrade, ulazili smo u izravan kontakt s građanima ... Držim tako da se i Rijeka, kao grad, na neki način mora reflektirati u tom teatru i da teatar mora otvoriti prostor za druge umjetnike toga grada, da se i oni pozicioniraju uz pomoć ili kroz teatar. Rijeka ima sjajne glazbenike, odlične vizualne umjetnike, jako, jako dobre pisce, imate književnu scenu koja je doista sjajna, svi oni moraju naći svoje mjesto. Ne mora biti nužno u teatru, ali kroz teatar, s pomoću
teatra… Teatar mora biti mjesto okupljanja, neka silnica energije grada. Nije to mali izazov, dakako. Nadam se da ću ga, barem u jednom dijelu, uspjeti realizirati. Ne zanima me producirati repertoarne predstave po nekom redu kako se to kod nas obično radi. Mislim da to može svatko, manje-više uspješno ili ne, to ovisi o mnogim čimbenicima. Ono što mene stvarno zanima jest otvoriti u teatru pitanje što danas znači teatar, što danas znači nacionalno kazalište, kako biti zanimljiv zajednici, kako reflektirati probleme, i ne samo probleme, već razne teme, sve što je pozitivno i negativno u određenoj zajednici. Mislim da samo u tom smjeru interesa teatar danas može opstati.
Ako se pitamo zbog čega opstaju umjetnici kao što je Milo Rau, čini mi se da je odgovor jednostavan. Opstaju zato što govore o nečem što nam se događa, to povezuju s nekim kulturološkim fenomenima ili literaturom i reinterpretiraju jezikom koji nam je razumljiv.
* Koja vam je kazališna kuća i ono što tamo rade u tom smislu inspirativna?
Rekla bih da mi je inspirativna kombinacija onoga što se događa u raznim europskim kazalištima. NT Gent, svakako, s tim njihovim umjetničkim aktivizmom u realnosti u kojoj živimo. No, također, teatri kao što je Ostermeierova Schaubühne gdje se otvaraju neke druge perspektive kako bi se literaturom, često onom klasičnom reinterpretira stvarnost koju živimo. Inspirativan mi je i francuski teatar u nekom segmentu kojeg sam ove godine pratila u Avignonu. Oni su se upustili u istraživanje teatarske forme kakvo već dugo nisam vidjela. Dakako, u nekim dijelovima gdje su te forme savršeno aplicirane ipak je riječ o puno novca koji je za to potreban, o tehnologiji koja je po mnogo čemu impresivna i koja stvarno služi ne protiv teatra, već apsolutno za teatar. Postoji smjer u trenutnom europskom teatru koji bih voljela slijediti i koji bi se mogao slijediti u gradu koji ima intelektualnu i umjetničku predispoziciju kakvu Rijeka ima. U Rijeci se to, nadam se, može realizirati.
* Što bi vas najviše radovalo?
Veselilo bi me da kazalište bude puno, to prvo. Jer, to je nešto što nekome tko programira kazalište mnogo znači. Dva put sam prošla kroz kazališta čija su gledališta u trenutku kada sam počela raditi bila prazna i znam kakav je osjećaj kad ih uspijete
napuniti publikom. Nema veće sreće, jer kad vidiš da je kazalište puno znači da si ih uspio zainteresirati… Ne možete publiku silom natjerati da uđe u kazalište.
* Čega se najviše pribojavate?
Toga da neću prepoznati očekivanja i grada i publike. Jer, to se nikad ne zna. Nema recepta. Nije isto raditi teatar na Trgu Republike Hrvatske i u Verdijevoj ulici. Svaki grad ima specifičan senzibilitet koji treba prepoznati. Puno je različitih stvari koje određuju što ćete u konačnici birati. Mislim da doista znam kako u Zagrebu raditi teatar. Ali, nisam sigurna znam li kako to raditi u Rijeci. Makar, mislim da znam. Treba mi vrijeme da tamo dođem, vrijeme da prepoznam što je to bitno u gradu što bi se trebalo reflektirati u teatru i obrnuto. Mnogo sam toga u životu napravila intuitivno, naprosto sam prepoznala što
treba napraviti, i sada kada pogledam retroaktivno mislim da je dio mog uspjeha upravo u toj intuiciji, u tome što sam znala prepoznavati.
* S vašim ravnanjem HNK Rijekom pod krov tog teatra dolazi i Filozofski teatar Srećka Horvata, od 1. siječnja jedan put mjesečno imat ćete razgovor s nekim istaknutim imenom iz svijeta filozofije, sociologije, umetnosti. Znate li tko će biti prvi gost?
Nastavljamo Filozofski teatar, možda iz neke malo otvorenije perspektive no što je bila u zagrebačkom HNK, ali sa zapravo istim intencijama da privučemo gledatelje. Ono što se pokazalo sjajnim u Zagrebu u HNK je da je u publici bilo jako puno mladih ljudi, puno studenata koji su pokazali veliki interes za nešto što nije nužno teatar, a koji su poslije postali i dio publike i nekih drugih naših programa. Filozofski teatar je promovirao neku novu publiku, onu koja nam je u teatru nedostajala i to ćemo nastaviti u Rijeci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....