S glumom se upoznao sasvim slučajno. Prijatelj iz vrtića pohađao je Dramsko učilište ZKM-a, a kako se to i njemu učinilo zanimljivim, nagovorio je roditelje da ga upišu. U dramskoj se osjećao kao kod kuće pa bi četvrtak, kad se održavala, jedva dočekao, sjeća se glumac Pavle Vrkljan (33).
"Možda se već tada moglo uočiti koliko volim ‘biti u ulogama‘ jer sam redovito odlazio u vrtić glumeći tigra, noseći na sebi tigrov rep koji mi je baka isplela. Točno se sjećam zadnjeg dana vrtića i tuge koje me obuzela; prestaje igranje i počinje ta strašna škola", priča Vrkljan prisjećajući se prvih doticaja s glumom.
Kao dijete jako je, pripovijeda, volio dinosaure pa je tako "Jurski park", prilijepljen uz televizor, pogledao više od pedeset puta. O čemu se u filmu zapravo radi shvatio je, kaže, tek deset, petnaest godina poslije kada je film ponovno pogledao.
Na moru je pak obožavao ljetno kino u koje bi svakodnevno zalazio.
"Pored kina bilo je jedno stablo na koje se moglo lako popeti i s njega skočiti na zidić pa bih prvi dio filma gledao na tom zidiću. Ali nakon pauze bi me pustili da projekciju gledam normalno, s publikom", živa su i danas sjećanja na odlaske u kino.
Izrazito jak utisak na njega ostavila je i poznata predstava Vilima Matule "Barun Münchhausen".
"Sjećam se kako me kao klinca mama vodila na tu monodramu i kako sam se razočarao kada mi je rekla da je samo on na sceni bez ikakva scenografije, a nakon predstave sam bio potpuno fasciniran kako je svojim glumačkim umijećem stvorio čitav svijet i kako mu za to nisu bila potrebna apsolutno nikakva vanjska sredstva", priča Vrkljan.
Točnog razloga se ne sjeća, no u višim razredima osnovne škole, Učilište je prestao pohađati, a dramskoj se vratio u srednjoj školi kada se, susrevši se s pitanjem odabira profesije, sjetio sreće, ispunjenosti i slobode koje mu je gluma prethodno pružala. Stoga je ponovno upisao dramski studio i uvidio da osjećaj, koji je imao kao dijete, nije nestao, već je postao još intenzivniji te se glumi odlučio posvetiti profesionalno. Za tu se profesiju odlučio potpuno samostalno, kaže Vrkljan, koji ne potječe iz glumačke obitelji.
Sin slikara i profesorice u školi suvremenog plesa, djetinjstvo, koje je proveo u Zagrebu, opisuje kao veselo i bezbrižno, a roditelje punima podrške i razumijevanja.
"Dolazim iz umjetničke obitelji, no nikad mi nisu nametali da se bavim umjetnošću. Podržavali su čak i moju pubertetsku fazu u kojoj se me zanimali isključivo nogomet i noćni izlasci", veli Vrkljan, koji među recentnim kazališnim projektima izdvaja predstavu "Čaruga" na kojoj je surađivao s Ivicom Buljanom te "izvrsnim glumačkim ansamblom" u novootvorenom kazalištu u Bjelovaru. Kao omiljeni projekt navodi uspješnicu Teatra ITD "Katalonac" u režiji Ivana Penovića sa "sjajnom glumačkom ekipom" koju čine Bernard Tomić, Domagoj Janković, Matija Čigir, Karlo Mrkša i Filip Triplat.
Suradnja s istom ekipom uslijedila je i na predstavi "Flex" u Kunst Teatru, a potom i predstavi "Proces Kafka" u Teatru ITD za koje su primili Nagradu hrvatskog glumišta.
"Našu energiju i zaigranost na sceni prepoznao je i Paolo Magelli, s kojim smo surađivali na predstavi ‘Hamlet‘ na Dubrovačkim ljetnim igrama, a na Igrama sam s Ivanom Penovićem i Natašom Rajković radio i na autorskom projektu ‘Van sebe‘ u sklopu europskog projekta ‘Port of Dreamers‘", kaže Vrkljan te nastavlja:
"U Kunst Teatru imao sam posebno lijepo iskustvo suradnje s Ivorom Martinićem i Majom Posavec na predstavi ‘Bio bi šteta da biljke krepaju‘. Također, vrijedi istaknuti predstave ‘Dobar, loš, mrtav‘ i ‘Dobar, loš, mrtav 2: Pakao‘ u režiji Ivana Planinića, za koje sam ujedno pisao i dramski tekst. Puno o glumi naučio sam upravo pišući, kao što sam puno o pisanju naučio glumeći. Gluma i pisanje jako se dobro nadopunjavaju. Na Akademiji sam kroz razne literarne zadatke osvijestio da mi to ide i da mi je vrlo zanimljivo. Meni stalno na pamet padaju razne ideje za nekakve scene, situacije, priče... Često se uhvatim kako promatram neku realnu situaciju i pomislim si ‘što ako bi se tu sad dogodilo ovo ili ono. To je potencijalno dobra scena‘. Tako sam jednog dana samog sebe izazvao da probam te scene iz glave staviti na papir. Iz toga je nastao tekst predstave ‘Dobar, loš, mrtav‘, nakon koje je uslijedio nastavak ‘Dobar, loš, mrtav 2: Pakao‘. Rad na predstavama u Kunst Teatru i Teatru ITD pruža otvoreniji, autorski pristup. Granice između glumca, redatelja, dramaturga, kostimografa puno su fleksibilnije nego u nekom klasičnijem kazalištu. Svi na neki način radimo sve i svi imamo mišljene i ideje koje razmjenjujemo u procesu stvaranja predstave. Ponekad takvi procesi znaju biti dosta konfuzni jer svi imamo potrebu istaknuti svoje mišljenje, ali se trudimo da ne bude ‘sto baba kilavo dijete‘, već da donesemo odluku koja je najbolja za predstavu", otkriva mladi glumac koji od rada na filmu i televiziji izdvaja seriju "Žigosani u reketu" u produkciji Dragana Bjelogrlića, koju je snimao u Srbiji, gdje je stekao mnogo prijatelja i dobio iskustvo rada na glumačkoj sceni susjedne nam države.
Dok mu kazalište, objašnjava, pruža kontinuitet glumačkog rada, film je za njega više poput izleta u nešto malo drugačije. Kako s njime ima više iskustva, bolje se, priznaje, snalazi u kazalištu, no gluma je, smatra, u konačnici uvijek ista, bila na velikoj sceni ili u krupnome kadru.
"Ili je uvjerljiva ili nije. Iako, uvjerljivost u glumi je, na kraju krajeva, vrlo subjektivna, u oku je promatrača", promišlja glumac koji se divi svakom kolegi i kolegici koji na scenu ili u kadar unesu nešto novo i neočekivano te ga uspiju iznenaditi i inspirirati za vlastiti rad, bilo da se radi o etabliranom glumačkom imenu ili glumcu i glumici s čijim se radom dotad nije susretao.
"Volio bih raditi s pojedincima od kojih ću moći nešto novo naučiti, koji će me inspirirati, potaknuti na razmišljanje i poticati kreativni proces rada. Ako to rezultira uspjehom, tim bolje", tvrdi.
Koji je najkorisniji savjet koji je dosad dobio od iskusnijih kolega, pitamo ga:
"Da se tableta za glavobolju pije prije spavanja jer je sutradan, kad nastupi mamurluk, već kasno", kaže kroz šalu te dodaje: "Teško mi je izdvojiti neki poseban savjet, ali volim ih iskoristiti najbolje što mogu. Često je dobar savjet vezan uz specifičnu situaciju ili zadatak, kao na primjer, "samo uspori malo ili probaj to ovako..." U tom trenutku to je fenomenalan savjet koliko god on banalno zvučao".
Za vrijeme studija, unaprjeđenju njegove glumačke vještine pridonijele su, tvrdi, i suradnje među odsjecima, koje posebno pamti.
"Najljepša sjećanja na Akademiju su mi revije KRADU, FRKA i DESADU gdje sam surađivao s kolegama svoje generacije s drugih odsjeka. To mi je bilo oslobađajuće iskustvo jer nije bilo profesora koji bi ti rekli da je nešto točno ili krivo ili kako se točno nešto glumi. Nitko ništa nije znao i svi smo zajedno tražili odgovore na pitanja. Općenito mislim da su takve suradnje vrlo korisne za mlade glumce jer se upoznajete s afinitetima kolega svoje generacije i pronalazite sebi slične. Ekipa s kojom sam radio gore navedene predstave u Teatru ITD i Kunst Teatru, a s kojom i dalje surađujem, oformila se upravo na jednoj takvoj suradnji čitanja teksta", otkriva Vrkljan koji vrijeme na Akademiji dramske umjetnosti pamti po borbi s vlastitim nesigurnostima i propitivanjem glumačkog poziva. No, to je, smatra, i normalno na početku glumačkog puta. Kasnije sve to nekako sjedne na svoje mjesto, no izazova u profesionalnom životu samostalnog umjetnika nikada ne nedostaje.
"Neprocjenjivo je imati mogućnost birati projekte i ljude s kojima želiš raditi, a opet ne postoji nikakva garancija da ćeš biti angažiran u nekom projektu. Ovisiš o samome sebi, o svojoj kvaliteti, trudu, upornosti, kreativnosti... Vjerujem da takva nesigurnost izvlači ono najbolje od nas, ali da je pri tom izazovna - apsolutno je!" objašnjava.
Glumački posao je, tvrdi, vrlo dinamičan i prepun iznenađenja, a poslovne prilike često dolaze vrlo neočekivano, što glumcu otežava postavljanje jasnih i suviše konkretnih ciljeva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....