- Moj je otac moj najbolji prijatelj. Kako i ne bi bio, znam tog čovjeka od rođenja - kaže nam kroz smijeh Jan Kerekeš (32), sin poznatog glumca Ljubomira Kerekeša (60). Njih dvojica pokretačke su snage Kerekesh teatra, s kojim su od 120 odigranih predstava u 2014., kada su osnovali ovu trupu, došli do 252 odigrane predstave u prošloj godini.
Samo u 2019. bili su u više od 70 mjesta diljem Hrvatske, u neka su se vraćali i dva ili tri puta, pa procjenjuju da je njihove predstave u godinu dana pogledalo oko 75 tisuća ljudi.
- Ne prežemo igrati ni na najoskudnijim pozornicama, makar one bile u, recimo, vatrogasnim ili društvenim domovima. Doći ćemo bilo gdje, gdje postoji interes za našu komediju. Donosimo kazalište i onim ljudima koji, eto, žive u manjoj sredini i zbog toga su im predstave rijetko u neposrednoj blizini - kaže nam Ljubomir Kerekeš, dodajući da on i sin, među ostalim, zadovoljštinu u svojem poslu pronalaze upravo u takvom približavanju “običnim ljudima”.
- Publika je prepoznala taj naš humor o malim ljudima s velikim problemima. 95 posto predstava nam je puno, rasprodano. Tako da nam je kao glumcima i organizatorima užitak raditi uz takvu potporu - nadovezuje se Jan.
Svi na Šodericu
Cijela priča s Kerekesh teatrom, govori nam mlađi Kerekeš, počela je s manifestacijom Varaždinske kazališne večeri. No, njihova baza više nije samo Varaždin. Danas imaju i Ljeto u Donjoj Stubici, Ljeto u Dugom Selu, Ljeto na Šoderici u Koprivnici, a prvi su put otvorili i Smešne toplice u Varaždinskim toplicama. Najvažnija su kazališna trupa na sjeveru Hrvatske.
- Interes publike za naše predstave je enorman, unatoč trenutnim malo je reći izvanrednim okolnostima - kaže Jan. On je baš ovih dana, zajedno s Ecijom Ojdanić koja je istupila uime kazališta Moruzgva, poslao dopis Ministarstvu kulture i Stožeru civilne zaštite, u kojem apelira na to da se ne ograničavaju kulturne manifestacije ovoga tipa.
- Mjerama se prilagođavamo iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Recimo, sada svatko tko dolazi na naš program na Šoderici mora potpisati da posljednja dva tjedna nije bio u inozemstvu, da nema temperaturu... Obično nam na takvim predstavama bude 300 do 400 ljudi, tako da ulazak u teatarsku zonu traje, no, unatoč tome, smatramo da se predstave mogu i dalje održavati.
Posjetitelji su udaljeni jedni od drugih, sjede s maskama, te između njih nema kontakta - priča Jan.
Povijesni presedan
Kerekesh teatar u prosjeku svake godine ima dvije nove predstave.
Baš prije koji tjedan su napravili presedan u varaždinskom kazalištu: u dva su dana odigrali dvije premijere, što se do tada nije dogodilo u povijesti njihova grada. Prva je Janov autorski projekt, predstava “Imovina”, u kojoj uz njega gostuju i Mirna Medaković te Luka Petrušić iz Kerempuha, kao i Zoran Pribičević. A druga “Ringišpil”, koji je napravio Ljubomir, a u njoj igraju samo tata i sin. To im je drugi put da su na kazališnim daskama utjelovili svoje uloge iz stvarnoga života, no prvi put da su pri tome na pozornici bili sami. Ljubomir je ovom predstavom obilježio 40 godina glumačke karijere. - Predstava možda nema autobiografske elemente u doslovnom smislu, na relaciji otac-sin, ali su u tekstu sigurno prisutne situacije koje imaju uporište u nekim mojim sjećanjima i iskustvima - kaže nam Ljubomir, pa nastavlja:
- Predstava se zove “Ringišpil” upravo zato što imam osjećaj da se u životu puno stvari vrti, ponavlja. Puno situacija koje sam osobno proživio, kako u privatnom tako i u poslovnom životu, sada se događa i mojem sinu - objašnjava.
Sve je jednostavno
Kaže da prilikom osnivanja Kerekesh teatra nije ni mogao zamisliti da će ono jednoga dana postati ovako uspješno.
- To mi nikada ni nije bio prioritet u promišljanju uspjeha. No, mislim da je to posljedica predanosti profesiji, kao i ljudskosti i iskrenosti u radu. Sve što pišem je iz iskustva. Svi smo mi mali ljudi velikog srca. Životna nam istina počiva pred nosom. Iako mi kompliciramo, sve je zapravo jednostavno - kaže Ljubomir.
On i sin danas imaju 13 aktivnih predstava, od čega su dvije za djecu i mlade.
- Osobno sam se maksimalno posvetio ovome. Želja mi je da ove godine pripremimo i jedan stand-up, a volio bih napraviti i božićnu predstavu za djecu. Svakog prosinca lupam glavom u zid što to još nismo napravili - kaže Jan, dodajući da Kerekesh teatar, koji je neprofitna organizacija, danas zapošljava šest ljudi: krenuli su s nula zaposlenih, a po stanju sada u prosjeku svake godine zaposlili jednu osobu.
Kako raste njihova organizacija, proporcionalno rastu i želje. Voljeli bi u Varaždinu napraviti kulturni centar, stvoriti prostor koji bi koristili ne samo oni, nego i drugi kazalištarci, plesači, glazbenici...
- Prostor takvog tipa ne postoji u Varaždinu, pa čak ni njegovoj okolici. Tako da nam se realnija opcija čini da kupimo zemljište i sami sagradimo centar. No, i tu se susrećemo s problemima. Nema ni zemljišta koje bi nam bilo adekvatno po gabaritima, a koje se nalazi u pravilnoj zoni (društvena, poslovna ili mješovita). Svakodnevno smo na oglasniku, tražimo - kaže nam Jan.
Po načinu na koji govori o tim problemima vidi se da je Jan itekako upućen ne samo u umjetnički dio svojega posla, već i onaj administrativni, birokratski.
- Da, borim se s raznim stvarima takvoga tipa. Evo, prije nekih dva tjedna smo imali jedan takav slučaj u kojem se pokazalo da većina ljudi zapravo uopće ne zna što podrazumijeva rad kao neprofitna udruga. Čak ni naš župan Čačić - kaže Jan.
Njegov je teatar, naime, od županije dobio tek tri tisuće kuna za cijelu godinu. Jan je u vrijednosti tog novca kupio maske s potpisom Kerekesh teatra i na glavnom ih varaždinskom trgu podijelio građanima u osam minuta. Nazvao je taj potez veselim prosvjedom, a Čačić mu je na to vrlo brzo odgovorio. Medijima se obratio uz sliku invalidskih kolica, tumačeći da bi, ako želi povećati svotu koja ide Kerekesh teatru, trebao uzeti novac namijenjen invalidima i umirovljenicima. Dodao je da su Kerekeši u prošloj godini uprihodili 2,9 milijuna kuna, što je, kaže Jan, dokaz potpunog nerazumijevanja logističkog dijela njihove organizacije.
- Pobrkao je prihod i profit. Mi nemamo profit, imamo prihod koji se stvara šparanjem novca. Kada tata i ja pišemo i režiramo predstave, ne uzimamo standardne honorare kao što bismo dobili u drugim kazalištima. Budu to i pet do deset puta manji honorari od onoga što bismo za isti posao dobili u kazalištima. Još veći ekstrem se dogodio prošle godine, kada smo radili svoj prvi dugometražni film “Ufuraj se i pukni”. Nas pet glavnih producenata smo volontirali. Tako ostvarujemo plus u prihodu. Zbog toga smo nedavno mogli uložiti u 300 novih stolaca, tako skupimo za plaćanje najma skladišta i ureda, za ulaganje u opremu, reflektore, mikrofone, kostime, scenografiju. Trudimo se na sve načine biti samoodrživi da ne moramo puno toga iznajmljivati, snalazimo se čime imamo - kaže Jan.
S obzirom na količinu rada i truda koju ulaže u Kerekesh teatar, ne može ostati ravnodušan na činjenicu da institucije to ne prepoznaju.
- Na našem području postoje razne udruge, ali svi ulažu jednaku količinu truda niti pokrivaju isti broj korisnika. Javni se novac ne može dijeliti kao da smo u pučkoj kuhinji, da svatko nešto dobije. Naš je Tjedan smijeha najveća kulturna manifestacija u županiji, imamo 60 predstava u deset dana. I nije logično da dobijemo manje novca od nekih festivala koji traju tri dana ili neke udruge koja se nađe četiri puta godišnje čisto da se članovi malo podruže - tumači Jan.
Volio bi, kaže, da je cijeli taj slučaj ostao na njihovom prosvjedu te da se župan nije dodatno izjašnjavao.
- Bilo je jako nisko i nepotrebno medijima se obraćati s pitanjem želi li Kerekesh teatar da se uzme novac invalidima. Radi se o besmislici, to više kada se u obzir uzme činjenica da smo upravo mi kazalište s najviše humanitarnih predstava tijekom godine. Bili smo jedino kazalište u Hrvatskoj koje je napravilo nacionalnu akciju takve vrste u doba koronakrize, i to tako što smo naplaćivali stream za “Dimnjačara”. Skupili smo 36 tisuća kuna. Dio smo donirali područjima pogođenim potresom, od Zagreba, preko Gornje i Donje Stubice, dio je išao za Fond solidarnosti za samostalne umjetnike koji su se zbog koronakrize našli doista na rubu egzistencije, a najmanji dio smo dali za obnovu pozornice HNK u Varaždinu koja je u renovaciji radi dotrajalosti - objašnjava.
Plaćeni po nastupu
U njihovoj umjetničkoj organizaciji je šest stalno zaposlenih, a glumci su uvijek angažirani prema odigranoj predstavi. - Glumce plaćamo po nastupu. Po meni je to dobar model, tako se održava glumačka kondicija. I sam sam šest godina proveo na plaći u HNK Varaždin i to mi se ne sviđa, mislim da je ovaj način puno bolji - priča Kerekeš mlađi.
Tumači i da veliku važnost u financijskom kontekstu za njih ima i prihod od ulaznica.
- Kao kulturnoj udruzi nam se ulaznice ne oporezuju, kao što je, primjerice, slučaj s onima za sportska događanja. No, i dalje plaćamo godišnji porez i prirez preko autorskih ugovora, najma, raznih drugih kanala... Tako da smo prošle godine platili 435 tisuća kuna poreza državi i lokalnoj samoupravi. No, govoreći o ulaznicama, ispada da puno troškova pokrivamo od njih jer imamo jako puno predstava i puno ljudi koji ih dođu gledati. Cijene ulaznica nam se kreću od 40 do 60 kuna. Uspijevamo ušparati pa iz toga financirati nove projekte, a nadam se uskoro i uložiti u zemljište te svoj kulturni centar - zaključuje Jan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....