Svetvinčenat odsad pleše cijele godine

Svi poslovi koje radi Snježana Abramović Milković ne stanu u nadnaslov ovoga teksta. Stoga - plesačica i koreografkinja, umjetnička voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla, agilna predsjednica Udruge plesnih umjetnika Hrvatske i neumorna ravnateljica Festivala plesa i neverbalnog kazališta, koji se ove godine od 23. do 27. srpnja 11. godinu zaredom održava u istarskome Svetvinčentu - otkriva kakve veze ima s ruskim milijarderom Romanom Abramovičem, kako je završilo “događanje plesača” u Zagrebu i zašto je baš ona “željezna lady” hrvatskoga plesa.

Proračunski na početku

Kako je došlo do toga da ste nedavno imali potrebu naglasiti da niste u rodu s ruskim milijarderom Abramovičem? Naime, da je tako, valjda ne biste morali pokretati akciju donacija za svoj festival...

- Pa, bilo bi lijepo da imam dio bogatstva koje ima Roman Abramovič. Ne bih morala toliko energije i truda uložiti da iz godine u godinu dokazujem kako dobro i zanimljivo radi moja mala, ali predana ekipa okupljena oko Festivala. Kako mnoge ljude moje prezime asocira na ruskoga milijardera neki me, u šali, pitaju jesmo li u rodu.

Tko se sve odazvao donatorskoj akciji, koliko ste novca skupili i zašto je, uopće, bila potrebna?

- Na našim internetskim stranicama istaknuli smo rubriku “Uplatite malu donaciju za veliku manifestaciju”, s obzirom na to da nam je svaka financijska pomoć potrebna.Takav način prikupljanja donacija često koriste i nezavisne grupe i institucije u SAD-u, jer puno malih donacija može pokriti neki veći trošak predstave.

Što znači da se “proračunski vraćate na početak”?

- Jako je teško napraviti neki iskorak u nezavisnoj produkciji, jer je cijeli sustav financiranja oslonjen na veliki birokratski aparat. Jako sam razočarana time da kvaliteta programa ne utječe na iznos proračunskih sredstava, pa se nama dogodilo da nam je budžet kao i na samim počecima Festivala. I to nakon deset godina u kojima je prikazano preko 160 predstava iz 40-ak zemalja. Svaka predstava u Svetvinčentu znači ujedno i njenu hrvatsku premijeru, a još uvijek smo i jedini ljetni plesni festival u Hrvatskoj.

Što ste željeli postići pokretanjem plesnoga festivala usred Istre?

- Na početku sam željela otvoriti mogućnost gledanja predstava suvremenog plesa i ljeti, frustrirala me činjenica da ples skoro uopće ne postoji na mnogim ljetnim festivalima diljem Hrvatske. Najveća mi je nagrada otvaranje Art centra. Bit će to oaza istraživačkoga rada na području plesne umjetnosti, budući da danas svaki umjetnik žudi za kreativnim mirom. Dosad smo imali utočište samo pod vedrim nebom, a ubuduće možemo cijele godine plesati u Savičenti.

Plesne grupe - partneri

Kako uopće odabrati program u tim specifičnim uvjetima?

- Pomno, baš zbog zadatosti eksterijera u kojemu se predstave izvode. Koliko god renesansna arhitektura daje šarm predstavama, toliko je važno voditi računa o tehničkim i estetskim usklađenostima. Ove je godine naglasak na partnerstvu, dolaze nam plesne grupe - partneri, s kojima ćemo uspostaviti dugoročnu suradnju: Transit Danza iz Španjolske, En Knap iz Slovenije i Bitef Dance Company iz Srbije.

Dobili ste Art centar u Savičenti... ali to još uvijek nije ono što ste planirali na početku - Mediteranski plesni centar u Kaštelu. Što se dogodilo s tim snom?

- Kaštel je spomenik kulture nulte kategorije, obnova ide sporo, jer je projekt jako skup. U međuvremenu se otvorila mogućnost uređenja bivšega društvenog doma, u kojem je jedno vrijeme bio smješten kultni “Ćuk”. Tamo su Art centar uredile Istarska županija i općina Savičenta. Prostor od 300-tinjak kvadrata još nema opremu za izvedbe i nije do kraja dovršen.

I vaša je strukovna udruga nedavno demonstrirala, pred zagrebačkim Uredom za kulturu. Je li novootvoreni Plesni centar bio samo “bačena kost”?

- Prosvjed je završio obećanjem Odbora za kulturu da će zaštititi plesnu scenu. Dosad nije ništa napravljeno. Štoviše, u srpnju je iz Gradskog ureda za kulturu odaslan prijedlog Skupštini za novim smanjenjem sredstava. I to nakon ionako velike štete, koja je plesnoj sceni napravljena početkom godine. Strašno je to da, pritom, mi imamo potpisane ugovore, koje Gradski ured ne namjerava ispoštovati. Istodobno, dijele se regresi svim zaposlenicima u kulturi, i to duplo veći nego u državnoj upravi. Žalosti me činjenica da se vraćamo u državni socijalizam, da se puno više podupiru trome, skupe institucije, a ne podržavaju novi modeli kulturne prakse.

Poželite li ponekad emigrirati, vani se neke stvari lakše rješavaju?

- Mi smo zemlja u tranziciji i zato imamo takve probleme. Često prevladavaju sitni, osobni interesi, a ljudi ne razumiju da je to kratkoročno. Nisam otišla plesati van kad sam imala priliku, a sad sam preduboko pustila korijenje. Osim toga, zašto i ovdje ne bismo nešto promijenili? Nisam od onih umjetnika koji su osigurali svoju malu “sinekuru” u nekoj instituciji, pa onda rade u fušu.

Neostvarena ambicija

Nedostaje li vam plesanje? Gdje dajete najbolje od sebe - kao plesačica, koreografkinja, direktorica festivala? S kim ste se, kreativno, najsočnije posvađali?

- Žao mi je što ne plešem više, ali to sam prelomila u sebi. Najdraže mi je bilo plesati u “Prepoznavanju krajolika” Juana Carlosa Garcie i u predstavi “MUR” Ksenije Zec. Najžešće sam se posvađala s francuskom koreografkinjom Kilinom Cremonom, ali sam od nje i najviše naučila. U procesu rada uvijek je najteže naći razumijevanje s plesačima... Inače, upravo smo saznali da nas je izbornica Međunarodnoga plesnoga festivala u Weimaru pozvala na gostovanje s predstavom UTF 8!

Koja je ambicija još ostala neostvarenom?

- Kada bih bila bogata, prvo bih sagradila svoje kazalište.