Ta nesretna obitelj nema gdje ni sjesti, a kamoli pobjeći

Premda su ulaznice za naše prilike užasno skupe, Festival svjetskog kazališta zbilja predstavlja prozor u svijet. Kako bilo, 200 kuna isplatilo se zaljubljeniku u teatar ako ih je potrošio na “Dugo putovanje u noć” Ive van Hovea. Nježnu a tešku, tužnu a toplu obiteljsku dramu Eugenea O’Neilla nizozemski je redatelj iznio pred nas jednostavno a ipak pomaknuto. Četvero likova na širokom prostoru, gotovo praznom, gdje se ljudi, omeđeni dalekim sivim zidovima, čine malenima, još više jer tu prazninu probada, pozadi, snažna vertikala hladnih spiralnih stuba, čiji završetak ne naziremo, guta ga tama.

Tamna zdjela depresije

Vidljiv je dio, cijeli volumen, mliječno-mutan. Čini ga većim i masivan okrugli stol dijagonalno naprijed odozgo, što se sklapa u drugu, prednju, cilindričnu vertikalu sa stupom svjetla iz također okruglog lustera točno nad njim. Ta scena i to svjetlo što ih je osmislio Jan Versweyveld pretvaraju prostor za igru u golemu zdjelu depresije, u kojoj se svatko smanji, i tek rijetka glazba, tobože s gramofona u dalekom kutu, služi da odmori mozak i pripremi ga za nastavak iznošenja životne nutrine obitelji Tyrone.

Scena je, dakle, aseptična, a taj dojam zaokružuju kostimi Wojciecha Dziedzica. Dvojica sinova odjeveni su gotovo identično, kao u kakve elegantne radničke odore i u tamnim, plavim bojama jedva se razlikuju od pozadine. Majka i otac imaju privilegij da nose bijelo. Ona ovdje simbolizira i njihovu veću žalost i njihovu već transparentnu propast. Onaj jedan tihi pomak u simbolično apstrahiranje donosi činjenica da su svi bosi. Kao i to da oko onoga stola ili bilo gdje drugdje nema stolaca, a i ne vidimo ikakav izlaz sa scene. Akteri niti mogu sjesti niti otići, kao što se ne mogu niti prestati voljeti i mrziti. To neprimjetno uopćavanje donosi da se priča tiče svakog u publici, tko je imao ili ima obitelj...

Sve je jasno napisano

O Eugeneu O’Neillu nemamo prostora pisati, tek, najkraće: on je klasičan predstavnik klasične američke drame čija je osnovna karakteristika da je sve u njima jasno napisano. Ovdje se iznosi jedan dan iz života četveročlane dakle obitelji Tyrone. Činjenice iz njihove biografije otkrivamo vrlo postupno. Mnogo prije doznamo bitnije, uvjerimo se u njihovu patnju, u kakvim su međusobnim odnosima, a potom doznajemo što je možda sve te patnje jednom davno odredilo ili potaknulo.

Ivo van Howe vjerno slijedi tekst, a to znači da su mu i glumci vjerni. U pustoši scene, oni nemaju druge pomoći do vlastite uloge, a nju nije lako odmjeriti u ovoj trosatnoj predstavi. Nizozemske glumce krasi izvanredna energija i velika koncentracija. Dojmljiva je, možda prije svega, zbilja zrela i, rekao bih, strpljiva gluma dvojice mladih glumaca što igraju sinove. Slično odjeveni i čak fizički slični, pod istim frizurama, Ramsey Nasr kao stariji sin, Jamie, i Roeland Fernhout, kao mlađi, Edmund, lako a neprimjetno diferenciraju se u podjednako tragične izgubljene sudbine, ali svaki sa svojim pečatom. Njihova gluma dakako nije ilustrativno realistična, nego je, kao i cijela predstava, nenametljivo pomaknuta, koreografirana. Oni mnogo piju, ali ne troše vrijeme na teturanje, nego samo još energičnije iznesu što trijezan čovjek ne bi. Zajedničko razdvaja: što su kome uradili ili donijeli roditelji, otac pijanac, nekoć genijalno talentiran glumac, koji se prodao u komercijalu, i majka, ovisnica o morfiju slomljena depresijom, samoubjica u pokušaju koja kuću više ne napušta.

Izgubljena djevojčica

Oca, Jamesa, isprva veoma povučeno, snažno i uravnoteženo igra Gijs Scholten van Aschat. On je koliko hladan toliko i pouzdan. Koliko grub toliko i odan. Prema sinovima gaji nemoćnu ljubav, veže ih alkoholizam, a majka, Mary, daleko je gore i rijetko se spušta spiralnim stubama iz svoje depresivne utvrde. Ona ih nadvisuje svojom patnjom roditeljice, što je izgubila trećeg sina, Eugenea, i što je život podredila suprugu, čekajući ga po hotelskim sobama. Igra je, rekao bih nadahnuto, Marieke Heebink. Njezin lik i njezina gluma donose u predstavu onu konačnu energiju. Njezina je uloga da nadvisi svakoga jer je ona već posve nemoćna, ali je i dalje nadmoćna - jer je majka, pa makar se ponašala kao izgubljena djevojčica.