‘Talking Head Case‘: Do kraja predstave energije se ujednače, muški plesači se sve prirodnije prepuštaju komunikaciji

Dojmljiva, nova predstava, "Talking Head Case", igra u Zagrebačkom plesnom centru. Producenti su umjetnička organizacija Sabmarine i domaćin. Izvode je četvero mladih i talentiranih plesača: Silvija Musić, Karlo Topolović te Endi Schrötter i Lara Frgačić, dvojac koji je i koreografirao 40-minutnu izvedbu. Osmislili su, u suradnji s dramaturginjom Marijom Androić, priču koja diše kvalitetom, plijeni izvrsnošću plesne tehnike i dramaturgijom. Nije jedino estetična, nego i oplemenjena stanovitom dramom. Izvedba zahtjevna, a nosi i lijepu poruku. Radnja teče u praznom volumenu dvorane, omeđena jedino crnim zidovima i svjetlom, a na površinu izvlači duboko zakopane kontradikcije, skrivene grčevito unutar tijela izvođača. Oni su i "privatno" na sceni, čuju se u offu njihovi glasovi, tragaju za idealnim mehanizmom pomirenja vlastitog s tuđim svjetovima.

Krećući se orkestrirano i samostalno, naglašenih, individualno snažnih karaktera, suočavaju se s unutarnjim svijetom likova koje su kreirali ili, preciznije, s podsviješću, što ih vodi introspekciji. Tu su prizori što sugeriraju duboke osjećaje deluzije: njima upravljaju nemir, ukočenost, anksioznost, paranoja, neodlučnost. Izdvajaju se u prvi plan pojedinačno, igrajući fizičko-mentalnu igru, iz koje ih naposljetku spašava ostatak grupe, prezentirajući oslobođenje.

Predstava kombinira više plesnih stilova, suvremeni ples, pop up i street style. Vješta, zbog zahtjevnih plesnih figura i brutalna izvedba, ne bi bila moguća da predstava nije dobro promišljena. Dakako, bitno je što je uvježbana, koncizna. Pojedine su točke vrlo riskantne, no opet iznimno gipko i lako izvedene. Istaknula bih izvedbu i energiju Silvije Musić, najspremnije za konfrontaciju s publikom. Drugačija je. Drska, ali otvorena, što je čini ranjivom. Lara Frgačić čini s njom bolji duet nego što je Endija Schröttera i Karla Topolovića, no do konca njihove se energije ujednače, muški plesači se sve prirodnije prepuštaju komunikaciji.

Glavna vrijednost predstave jest da igra nenametljivo postaje, ne samo sve složenija, nego i emocionalno jasna. Cijeloj dinamici pridonosi sjajna autorska glazba Jana Kozumplika, koja precizno naglašava atmosferu pojedinih situacija, uz adekvatne kostime Paule Zoričić, više nijansi sivog, te dizajn svjetla Sare Bundalo.