Teško mi je zamisliti da ga više nikad neću vidjeti, nasmijana, u kožnatoj jakni podignute kragne, u finoj košulji i u trapericama...

Umro je Duško Valentić, glumac kojega smo svi voljeli. Sjeća li ga se tko ljutita? Je li ikad podigao glas u javnosti? Bijaše od onih glumaca koji vole i predstave u kojima ne igraju, zatim koji vole predstave u kojoj igraju malu ulogu, koji vole teatar mimo ikakva ostatka. Volio je, ukratko, život i volio je ljude te se na momente doimao posve usamljen i melankoličan. Uvijek elegantan, pazio je na svoj izgled i na građanski red te se ne može za njega reći da je bio boem, premda je zacijelo imao boemski dušu. Preživio je kao mladić jedno akutno umiranje te se nije plašio smrti kao jedna eto nepoznata događaja.

Bijaše Duško Valentić zanimljiv sugovornik, naoružan silnim anegdotama i doskočicama, a osobito bi živnuo u ženskom društvu. Bio je iskren kavalir, čak bi se moglo kazati i pomalo staromodan. Kao glumac, bijaše urbana pojava, znači idealan, u našem tad još seljačkom i kvaziherojskom društvu, za manje uloge, za komične uloge, nikako za heroje i maskuline partizane. Njegova vedra narav poštedjela ga je većih frustracija, no doista je bio glumac mnogo većeg raspona i talenta nego mnogi koji su igrali tzv. glavne uloge, i u teatru, i na filmu i na televiziji. Pamtit ćemo njegov blago nazalan glas, čistu dikciju, jedan specifičan smiješak u kutu usana koji se nikad ne realizira, njegove plave oči koje kao da ištu spas od ozbiljnosti svijeta. Bio je, znači, čovjek pritajenih strasti, idealan za glumca, glasa koji odmah zapamtiš, hitar, spretan i, što se kaže, ozbiljno zaigran.

Nisam ni primijetio da je otišao u mirovinu. Nije bio od onih glumaca koji jedva dočekaju mirovinu da se maknu iz teatra. Dolazio je na premijere i osobito je podržavao mlade glumice i glumce, redateljice i redatelje. Bio je, ukratko, jedan blag ali i odgovoran čovjek u umjetnosti, čiji tih odlazak sad ostavlja zvonku tišinu. Teško mi je zamisliti da ga više nikad neću vidjeti, nasmijana, u kožnatoj jakni podignute kragne, u finoj košulji i u trapericama, kako ćaska s mladom glumicom i smije se s njom kao da je i on tek eto jučer izašao s akademije i tek započinje dugo, dugo putovanje u nepovrat.