TOMISLAV ČADEŽ O GOSTOVANJU 'HAMLETA' JDP-a Nebojša Glogovac je pogonsko gorivo ove uvrnute predstave

Nije nešarmantan kabriolet “Hamlet” slavnog dramaturga Gorana Stefanovskog i redatelja Aleksandra Popovskog u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, ugošćen u zagrebačkom HNK.

Posrijedi je dvosatni groteskan teatar o teatru, u sklopu kojeg Nebojša Glogovac daje lekcije iz glume, u društvu manjeg broja uglavnom odličnih glumaca, epizodista, pod dramatičnom, monomanskom platnenom scenografijom Skupine Numen i Ivane Jonke. Popovski voli taj “tekstilni” njihov podžanr, uspješno ga je rabio u svojoj dosadašnjoj najboljoj režiji u Hrvatskoj, predstavi Shakespeareova “Sna Ivanjske noći” u Gavelli prije gotovo deset godina, a i sad mu dobro prolazi. Kroz te “plahte” akteri su nemoćni prodrijeti, ostaju maleni, a taj “svijet” iznad njihovih glava pripada “stvarnosti”, povremeno svjetlom ispisivanim parolama koje komentiraju predstavu dosta duhovito. Kostimi Marije Marković pod­crtavaju zamišljenu građansku “bezvremenost” crno-bijelih odora, a glazba Kirila Džajkovskog sugerira kriminalni razvoj situacije.

Hamlet, ili nije?

A tako kako Nebojša Glogovac igra Hamleta, tako se glumi. I nije bitan Hamlet, nego evo tautologija sačinjena od njegove glume glavno je pogonsko sredstvo ove prilično uvrnute predstave. On će filozofski monolog o prolaznosti čovjeka dati kao parodiju isprva, namjerno vičući e da bi ga stišao i duhovno pojačao do konca tako da osjetiš veličinu samog teksta i momentum same glume. Glogovac generalno parodira, ali je u zadanim vježbama prijezira (spram simpatije Ofelije), nadmoći (spram drugova Rosencrantza i Guildensterna), mržnje (spram strica Kaludija), nemoći (spram majke Gertrude), i više nego ozbiljan. Nadalje, s vremenom uvjerljivo potone u stanje abnormalno, koje ruši sve psihičke motive i konce radnje te tako gradi još jednu predstavu u ionako predstavi o predstavi, gdje, za svaki slučaj, i Klaudija ubije triput.

Ovaj se Hamlet reklamira kao Shakespearov a nije, kao što nije bio ni Hamlet Olivera Frljića prije tri godine u Zagrebačkom kazalištu mladih. I ovaj se razlikuje od Shakespearova više nego što se riba razlikuje od čovjeka - slobodan crtež po golemoj fresci, ovdje po grbavom prijevodu Živojina Simića i Sime Pandurovića.

Stara teza

U Shakespearea mrtvih je u tragediji osmero, ako ubrojimo duha Hamletova oca, a u Stefanovskog, koji sklapa kriminalnu dramu, s tim duhom, trojica: još Polonije i kralj Kaludije. I Polonije zapravo strada jedino zato što je Hamlet doista mislio da se iza zastora krije njegov mlađahni stric Klaudije. Ovaj Ham­let počinje prerađenim početkom petog čina, a završava trećim. Četvrtog i ostatka petog - nema.

Doduše, s obzirom na podjelu, radnja je logična. Hamlet je zagazio u 48. godinu života, isto je godište kao i redatelj, a i moja malenkost, te stvarno ne bi imalo smisla da ga krasi mladenačka sumanutost.

Stara je i obrazložena teza da je “Ham­let” loše napisan komad. Veseli me uvijek iznova. Dokaz za nju jest činjenica da koliko god iz teksta izostaviš motiva, prizora, on je i dalje jednako nejasan, ni manje ni više. Ovdje Hamlet očito sto posto zna da mu je mlađahni stric ubio oca. Toga u Shakespearea nema, ali radnja niti ovdje nije jasna. Kako zna? Otkud mu to? Od duha? Malo lud? I njegov odnos s majkom nemotiviran je kao i u Shakespearea: zašto je ne suoči sa svojom spoznajom?

Ne smeta mi što je predstava apolitična, ponešto više što se nije dovoljno Shakespearove poezije čulo, ali raduje gluma. Doajen Vlasta Velisavljević postavlja intonaciju predstave dajući, genijalno suzdržano; Jovana Stojiljković dosta je buntovna, a i pomalo incestuozna Ofelija; Goran Šušljik karikaturalan je, neopasan Polonije; Nikola Rakočević, mnogo mlađi od Hamleta, igra njegova strica Klaudija kao nekovrsnog ženskara, a Jasna Đuričić kao Gertruda više je objekt radnje.