Rade Šerbedžija zbilja rijetko danas igra na zagrebačkim pozornicama. Boljeg glumca u nas nema, a među publikom u velikoj dvorani Zagrebačkog kazališta mladih što ju je Kazalište Ulysses zakupilo protekli petak da prikaže svoju predstavu iz 2015. “Antigona. 2000 godina kasnije” najmanje je bilo kazališnih profesionalaca. Dakako, gledalište je bilo rasprodano. Ne razumijem osobito mlađe glumce, koji Šerbedžiju nikad nisu vidjeli uživo, da redom propuste ovakvu priliku.
Redateljica Lenka Udovički ponešto je ipak posljednjih godina napredovala, tako da ova predstava nije samo dobro aranžirana nego ima i dušu. Ovaj je put i stalni skladatelj Kazališta Ullysses Nigel Osborne bio nadahnut te je skladao rekao bih arhetipski balkansku melodiju, sinkopiranu i magično gradiranu. Kostime je kreirala, nenametljive i funkcionalne, Bjanka Adžić Ursulov, raskošnu scenu kreirala je Mirna Ler, dosta složenu koreografiju Ivana Kalc, a profinjen scenski pokret Mladen Vasary.
Predstava je razigrana na širokom prostoru, antički kor čine studenti glume riječki i sarajevski, mjesto radnje je silna zemlja ispod koje leže masovne grobnice, od koristi jesu i forenzičari, a i jedan viličar vozi scenom.... Posrijedi je spoj dakle Sofoklove “Antigone” u prijevodu Svetlane Slapšak i gotovo nijeme priče o balkanskoj obitelji kojoj za rata odvode sina iz kuće i ubiju ga. Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić, a taj kolaž od dvije priče dobro funkcionira. Naime, u Sofokla Kreont, utopljen u obiteljsko prokletstvo, skrivi smrt ne samo Antigoninu nego i vlastitih sinova, a u suvremenosti proteklog rata jedan otac eto skrivi smrt vlastitog sina zato što nije vjerovao da se zlo približava.
Šerbedžija igra Kreonta i toga smrću sina poharanog oca da tako kažem uzemljen. Njegov je otac (Kreont) patrijarhalni muškarac kojeg je već stala okupirati staračka nemoć. On se teško kreće i dugo razmišlja. Katkad stišan do šapta, kad zatreba gromovit, Šerbedžija igra suvereno i uvjerljivo. Do konca dvosatne predstave pozornost publike spram njega raste, a on taj rast ne koristi do da još uspori.
Maja Izetbegović lijepo i nadahnuto igra Antigonu, također nije patetična a ni heroična. Izvrsno se transformira i u suvremenu djevojku, sestru onoga ubijenog mladića, dok za obiteljskim stolom ispunjava beskrajno dug obrazac za u ratu nestale osobe. Euridika Katarine Bistrović Darvaš konstantno je u grču tuge, gotovo nijema. Dojmljiva je i Jelena Lopatić kao Zborovođa. Vrača Tiresdiju kao atraktivnu minijaturu igra Damir Urban. Ermin Bravo kao Hemon ponešto je anemičan i nije dovoljno iskoristio suigru sa Šerbedžijom da jače osjenča ulogu. Ismenu igra Dženana Džanić a i ta je uloga dobro postavljena ako ne i zanimljiva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....