TOMISLAV ČADEŽ O PREDSTAVI 'TO NISMO MI, TO JE SAMO STAKLO' Glumci su pružali otpor ovoj manipulaciji umjetnošću!

Redateljica Franka Perković režirala je prenapisan, naivan megasastavak Ivane Sajko o svjetskoj krizi kao da je u trećem srednje, a nema baš ideja. Publika blizu, a glumci glasno deklamiraju.

To je ukratko dojam što ga ostavlja predstava “To nismo mi, to je samo staklo” u zagrebačkom Teatru &td. Oblikovatelj svjetla Elvis Butković jednom je nekoliko lampi ugasio, a nekoliko upalio. I to je to, za 50 minuta. Scena Zdravke Ivandije Kirigin jedan je kauč, dakle stereotip nepopravljiv.

Krivogluma

Glazbe nema, mizanscen za četvero mladih glumaca jest mrtav - jedna priča, ostali leže i “škljocaju” upaljačima. Ili jedan priča, a ostali stoje po kutovima legendarne dvoranice SEK-a. Ako se zbilja nema što reći, onda se valjaju po kauču. A redom govore pomalo isto isti tekst, u sklopu kojega nema ni jednog dijaloga, nego svatko “pred sebe” istovaruje reče­nice o težini krize, koja pogađa mlade, i koja pogađa stare, i koja pogađa Bonnie i Clydea, jer mora i nešto fensi, hollywoodski da se ubaci u masu udrobljenih monološčića, salatu zapravo žurnalističku.

Četvero starijih studenata glume, Tena Nemet Brankov, Tina Orlandini, Matija Čigir i Bernard Tomić, također ne vjeruju u to što rade i bave se nekom vrstom krivoglume, vježbama izgovora i vježbama ugađanja tona, pri čemu ne kažu ni jednu rečenicu kao misao, tako da vjeruju u nju. Deklamiranje u intimnom prostoru, još kad se približiš publici, luči loš rezultat.

Rad glumaca

Ne podcjenjujem njihov rad, mnogo je ozbiljniji od redateljičina ili spisateljičina: učinilo mi se da su donekle pružali otpor cijeloj ovoj primitivnoj manipulaciji umjetnošću, da su stekli iskustvo.

Više od ostalih uvjerljiv je bio Bernard Tomić. Zapravo, i on i Matija Čigir dosta su dobro svladali neke tehničke aspekte predstavljanja, no još se, dakle, više igraju na sceni nego što se ozbiljno upuštaju u avanturu glume. Knjigu u ruke, bilo kakvu, sumnja u sebe, ali upornost u krizi, i eto mogućeg napretka. Tena Nemet Brankov i Tina Orlandini podjednako nisu razočara­le, one su donekle i mudrije pristu­pile ovoj dosadnoj etidi te bile više suzdržane. Ali, generalno, toliki oprez ne donosi napredak. Tina Orlandini trebala bi popraviti kondiciju. Previše se uspuhala za napornog, hopsajućeg monologa...