TOMISLAV ČADEŽ O ‘NOVIM PUSTOLOVINAMA DON QUIJOTEA' Alijev filozofski traktat opire se glumi, a među likovima nema nikakvih ljudskih odnosa

Poznati britanski ljevičarski filozof pakistanskih korijena Tariq Ali lani je napisao dramski tekst “Nove pustolovine Don Quijotea”.

Preveo ga je i adaptirao za scenu HNK Paolo Tišljarić, koji je pak lani – diplomirao. Predstava je zaigrala u sklopu ciklusa Filozofski teatar, u Velikoj pokusnoj dvorani na drugom katu, gdje je nedavno premijerno zaigrala i uspjela predstava “Bella figura”.

Kako bilo, uprava HNK presjekla je gordijski čvor i uspostavila drugu scenu za dramska djela, koja se eto desetljećima uzalud tražila. Prostor je dovoljno velik za sve osim za ansambl-predstave, a publika ulazi u relativno ugodan ambijent. Otprilike 150 gledatelja dvorana glatko trpi, a dva ulaza i visok, nosačima dobro opremljen strop, omogućuju solidne tehničke preduvjete za režiju.

Paolo Tišljarić (r. 1991.) dakle prijesni je početnik, a Tariq Ali, što bi narod kazao, stara kost, autor tridesetak knjiga, realiziran i artikuliran intelektualac. Rizičan susret. Osobito što je Ali sastavio jedan odulji traktat o slobodi i ljudskoj naravi, koji se prilično opire glumi. Sastavio je niz dijaloga koji bi se teško mogli nazvati uspjelim dramski tekstom. Svi likovi izgovaraju filozofske teze i nikakvi ljudski odnosi među njima se ne uspostavljaju. Ono što ga spašava od propasti jest blag humor, lucidne rečenice i generalno duhovita pozicija koju imaju Don Quijoteova kobila i Sancho Panzino magare. Njih dvoje, Rocinanta i Sivonja, filozofiraju najviše, pogotovo što su životinje pa ne mare za osjećaje, te su tako osposobljeni da hladno motre glupavu ljudsku narav svojih gospodara. Sivonju osobito uspjelo igra Kristijan Potočki, on zbilja i fizički nalikuje tvrdoglavom magaretu, a njegovo čuđenje nad gospodarom inteligentno je i, kažimo to tako, autentično. Rocinantu malko suzdržano, ali dovoljno uvjerljivo, igra Katija Zubčić.

Don Quijote jest Luka Dragić. Nezgodna, najslabije napisana uloga. On ovdje s Pansom luta kroz vrijeme (banalna ideja, jedini zaplet), pa zaskače bankare i ministre financija, ljubavne parove u problemima, odbačene i stare, manjine i većine (kopitari isto putuju kroz vrijeme i lamentiraju). Luka Dragić je, dakle, u poziciji rezonera. Uloga drži vodu utoliko što glumac nije podlegao patetici. Sancho Pansa Ivana Glowatzkyja više je melankolična pojava. Nisam shvatio njegovu poziciju.

Redatelj potpisuje scenografiju, koja je ključna da nadoknadi manjak mizanscena. Naime, budući da likovi filozofiraju, neuvjerljivo bi bilo da samo stoje ili uprazno hodaju. Stoga su raspoređeni uširoko po nekoliko kreveta, ili za stolom u sredini. Te se pozicije mijenjaju, što stvara stanovit dojam putovanja, kretanja. Mladi redatelj položio je ispit i utoliko što je shvatio da tekst treba znatno skratiti. Mnoštvo likova podijelio je još među četvero glumaca, među kojima je najplastičniji Dušan Gojić, a nisu slabe niti Barbara Vicković kao Dulcinea te Ivana Boban, osobito u ulozi Bankarice. Dobro igra i Alen Šalinović, osobito Ministra financija.