Tri sata Kafke i nula minuta dosade. Predstava bez praznog hoda s kongenijalnom teatralnosti

Hvalim već koju godinu mladog autora, pisca i redatelja Ivana Penovića i njegovu neformalno-formalnu kazališnu družinu, s kojom pravi predstave uglavnom u produkciji zagrebačkog Teatra &td. Sad su pak, u velikoj &TD-ovoj, predstavili svoju dosad najbolju predstavu. Ukratko: "Proces Kafka" jest tri sata Kafke i nula minuta dosade. Nema praznog hoda, ima Kafkina zaumna humora (ne jedino iz "Procesa", više iz novela), ima kongenijalne teatralnosti i ima emocija, koji se često rađaju iz neobično hladnih momenata zagrijanih monumentalnom, sugestivnom glazbom nasnimljena orkestra…

Penović se za kazalište zainteresirao poslije puberteta, kad je već trebalo odabrati studij, neopterećen dakle dugotrajnim sanjama, i ta njegova trijeznost jest ostala dragocjena: slobodno i svjesno iznevjerava očekivanje, njegove su predstave ritmične, nadrealne, ali proizvedene koncentriranom glumom izvrsno uvježbanih i istodobno spontanih glumaca.

Glumci su se sami duhovito kostimirali, a igri mnogo daje scena Filipa Triplata, množina geometrije pomičnih zidova od platna te skrivena/otkrivena dubina pozornice, iz koje tuku snažni reflektori. Standardnu mušku ekipu Penovićevu predvodi Lana Barić u ulozi malograđanske žene za svačiji ukus, vedre do odbojnosti, koja svojim primordijalnim egom pasivne agresije hrani muški svijet makar prividom zbilje. Jozefa K. igra Matija Čigir, dosad mu je to najbolja uloga u Penovićevoj režiji.

Dojmljivi su i ostali. Osobito Domagoj Janković u više uloga, no najdojmljivije kao stric Jozefov, onako jedna elegantna sirovina pod šeširom, seljak a otmjen, što je i smiješno, ne jedino napadno. Zanimljiv je Bernard Tomić, osobito kao Jozefov istražitelj, a impresionirao me je i Pavle Vrkljan u ulozi pomućenog poduzetnika.

Karlo Mrkša urnebesan je kao Kukac, u prigodnom kostimu s nožicama golemim spužvastim, a javlja se na sceni i sam Penović, za kojeg misliš da je scenski radnik. Predstava tek ispočetka slijedi radnju Kafkina romana, potom se referira na druga njegova djela dok se ne proširi do neprepoznatljive intertekstualnosti, a zatim odlazi u predjele mašte i satire zapravo suvremenog društva. Ukratko, predstava koja će vam se svidjeti i ako ništa ne shvatite.