Veliki kazališni redatelj i pedagog Božidar Violić umro je u Zagrebu u 90. godini, javlja HRT. Pamtit ćemo ga po mnogim hvaljenim dramskim projektima, ali i kao profesora na akademiji i kazališnog ravnatelja.
Božidar Violić, rođen u Splitu, 4.lipnja 1931., diplomirao je romanistiku na Filozofskom fakultetu i režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Karijeru je počeo kao redatelj i dramaturg na nekadašnjem Radio Zagrebu, a nastavio u Dramskom kazalištu ‘Gavella' gdje je od 1959.do 1972.bio stalni redatelj.
Od 1958. do 1977. bio je profesor glume i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a zatim je bio umjetnički ravnatelj, redatelj i dramaturg u Zagrebačkom kazalištu mladih - od 1979. do umirovljenja 1999. Režirao je u mnogim hrvatskim kazalištima i festivalima postavivši osamdesetak dramskih i opernih predstava.
- U redateljskom radu poštuje tekst kao svrhu režije, sklon propitivanju autoriteta i ironiji kako bi potaknuo gledatelja da se odredi prema ideji drame prevedenoj scenskom koncepcijom predstave, stoji u biografiji objavljenoj na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije LZMK-a.
Istaknuo se režijama starih i suvremenih hrvatskih dramskih tekstova (A. Šenoa, Ljubica; N. Nalješković, Tri farse; M. Gazarović, Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine; A. Nemčić, Kvas bez kruha; I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja i Svečana večera u pogrebnom poduzeću; S. Novak, Mirisi, zlato i tamjan, u vlastitoj adaptaciji; F. Šovagović, Sokol ga nije volio; L. Kaštelan, Adagio; A. Šoljan, Galilejevo uzašašće; T. Bakarić, Smrt Stjepana Radića; M. Matišić, Anđeli Babilona i Sinovi umiru prvi).
Hvaljeni redatelj bio je suprug Andree Zlatar Violić, teoretičarke književnosti i ministrice kulture u Milanovićevoj Vladi od prosinca 2011. do ožujka 2015
Značajne su mu režije u stranom repertoaru: Tartuffe i Don Juan Molièra; Patnje gospodina Mockinpotta P. Weissa; Dantonova smrt te Leonce i Lena G. Büchnera; U očekivanju Godota S. Becketta; Henrik IV. L. Pirandella; Vesele žene windsorske i Richard III. W. Shakespearea; Život je san P. Calderóna de la Barce; Volpone B. Jonsona; Gospon lovac G. Feydeaua; Opasne veze Ch. Hamptona; Đavolov učenik G. B. Shawa; Svoji smo, dogovorit ćemo se A. N. Ostrovskoga; Dom Bernarde Albe F. Garcíje Lorce te opere Hoffmannove priče J. Offenbacha i Figarov pir W. A. Mozarta. Pripadao je tzv. gavellijanskomu redateljskom kartelu (uz K. Spaića, D. Radojevića i G. Para).
Gostovao je kao predavač na glumačkim školama u Švedskoj (1973–74). Dramatizirao više tekstova, a bavio se i prevođenjem. Autor je scenarija za kratke i dugometražne filmove A. Babaje Nesporazum (1958), Lakat kao takav (1959), Carevo novo ruho (1961), Breza (1967) te Mirisi, zlato i tamjan (1971). Objavio je niz teatroloških ogleda te knjige Lica i sjene (1989., ponovljeno prošireno izdanje 2004) i Isprika: ogledi i pamćenja (2008).
Dobitnik je Nagrade ‘Vladimir Nazor' za životno djelo 1994.