"Na mjuziklu smo počeli raditi u veljači 2022. godine. Naši se polaznici, naime, ZKM-u pridružuju u prvome razredu osnovne škole, a kako je moja grupa 2022. godine završavala srednju školu, zaključila sam da je vrijeme da se primimo nekog ozbiljnijeg projekta. Nisam htjela raditi tipične teen teme, već sam ih pitala bi li se upustili u rad na priči ili bajci i njima je to bilo, ispostavilo se, zanimljivo. Predložila sam im i da se prijavimo na Ogulinski festival bajki. Na kraju se nismo prijavili, ali se danas ipak zezamo kako Ogulinu dugujemo svoj uspjeh jer smo zbog njega krenuli stvarati priču. Na pitanje žele li raditi mjuzikl, svi su spremno rekli ‘da‘, iako 80 posto njih nije imalo nikakvog plesačkog ni pjevačkog iskustva. Rekla bih da nisu niti znali što ih čeka. Danas se tome često smijemo jer žiriji na natjecanjima ponekad prokomentiraju kako se vidi da su svi sjajni pjevači i plesači ili da se bave sportom. To je, naravno, daleko od istine, ali pokazuje da su trud i želja najvažniji pri stvaranju. Žiri se često iznenadi kada čuje da glumci nisu pažljivo selektirani te da nije bilo nikakve audicije koju bi prošli, već se radi o grupi u koju se mogao upisati tko god je poželio. I tako smo krenuli, pet proba tjedno, podijeljenih na akro, pjevanje, ples i glumu. Bilo je znoja, suza, uganutih zglobova, ali i smijeha i zabave. Prvu smo izvedbu dogovorili u šest mjeseci. Vrijeme je galopiralo, a predstava još nije bila gotova, pa su probe uskoro postale cjelodnevne. Grupa bi u kazalištu provodila i po 12 ili 14 sati dnevno. No na takvim se projektima stvori posebna energija, a prijateljstvo i ljubav grupu su pretvorili u pravu malu kazališnu obitelj u kojoj više nije bilo važno tko ima koliko godina, znanja ili iskustva. Kako bi imali što više termina za probe, srednjoškolsku sam grupu spojila sa studentskom, a unatoč razlici u godinama, mladi su glumci formirali skladni tim. Najmlađima je samo šesnaest, a najstarijima trideset, no na sceni to postaje nebitno. Svi su navijali jedni za druge i međusobno si pomagali, a na hodnicima su se paralelno davale instrukcije za maturu, pripremali ispiti, dogovarale maturalne. Bilo je to neponovljivo i ludo iskustvo", prisjeća se Kristina Jakšić Balaž, voditeljica mladenačke glumačke grupe čija se predstava "Aladin" već sada može pohvaliti višestrukim uspjesima.
Na Susretu profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra ASSITEJ u Bjelovaru odnijela je nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Mladi iz ZKM-a ušli su i u uži izbor festivala SKAZ (Susret kazališnih amatera Zagreba) te su se plasirali na 28. FZKA (Festival kazališnih amatera Zagreba) i osvojili nagradu "Daska koja život znači" za najbolju predstavu u cjelini. Na istome festivalu su trijumfirali i dramaturginja Jakšić Balaž u kategoriji najboljeg autorskog dramskog teksta te glumica Sonja Šumanovac kao Mal u kategoriji najbolje glumice. A Malin "zli pandan" Amar, to jest glumac Roko Bronić, zaradio je pak nominaciju u kategoriji najbolje muške uloge. Nakon toga uslijedilo je natjecanje na državnoj razini, 64. FHKA (Festival kazališnih amatera Hrvatske), na kojem su osvojili Grand Prix - Nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Nominaciju za najbolju sporednu mušku ulogu osvojio je Tomislav Čorak za ulogu Duha.
Proglašena je i najboljom predstavom 28. Festivala hrvatskih kazališnih amatera (FHKA).
Osim kritike, "Aladin" je, čini se, osvojio i publiku. Za izvedbu na 63. Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku 2023. karte su, kaže Jakšić Balaž, rasprodane u jednome danu.
"Igrali smo pred 800 ljudi na ljetnoj sceni i ostvarili san da sve songove otpjevamo uživo. Ravnatelj festivala Jakov Bilić nam je osobno zahvalio i rekao da jedva čeka naše iduće gostovanje. Rekao nam je i da se o našoj predstavi ‘Djevojčica koja je previše čitala‘ i dalje priča", ispričala nam je redateljica te nastavila:
"Za svaku izvedbu u našem matičnom kazalištu tražila se karta više. Dvoranu Istra s 300 sjedećih mjesta punili smo dva puta u jednom danu, a i nakon toga smo dobivali upite za dodatne izvedbe. Došli su nas gledati učenici osnovnih i srednjih škola, što nam je pokazalo da predstava komunicira jednako dobro i s mlađim i sa starijim naraštajima, a komentari profesora i učitelja nakon odgledane predstave bili su i više nego pozitivni. Prema povratnim informacijama učiteljica iz OŠ A. G. Matoš i OŠ Ivan Filipović znamo da su učenici danima pričali o predstavi te pjevušili songove po hodnicima. Najljepši komentar koji smo dobili bio je onaj da im je ‘Aladin‘ bio najdraži od svih pet kazališnih predstava koje su gledali te godine, od kojih su preostale četiri bile profesionalne."
"Aladin", jedna od najslavnijih priča iz "Tisuću i jedne noći", koja je doživjela brojne književne, kazališne i filmske adaptacije, u ovoj mjuzikl-verziji naglasak ne stavlja isključivo na glavnog junaka i princezu Badu nego i na "negativce"; sultanova savjetnika Amara i princezinu dvorjanku Mal. Ovo uprizorenje donosi i dva simpatična duha, koji su igrom slučaja završili u istoj svjetiljci i koji pričaju priču o ljubavi, želji za moći, izdaji i borbi. Posebnost ove prepoznate i nagrađivane predstave, otkriva nam redateljica i dramaturginja Jakšić Balaž, krije se u činjenici da je ona plod rada samih polaznika dramskog studija ZKM. Njegovi su polaznici, otkriva voditeljica, sudjelovali u svim aspektima rada na predstavi. Svoj obol predstavi dale su i dvije bivše polaznice; glumica Tara Thaller zasjala je u ulozi vokalne trenerice, dok je magistra novih medija na ALU Ingeborg Reichel svoju kreativnost iskazala kroz koreografski aspekt predstave.
Brojni uloženi sati, četrnaest izvedbi, niz nagrada i priznanja sada su iza njih, no pred njima su nova putovanja i nastupi. Kako, dakle, ovo, prema opisu redateljice, intenzivno i preplavljujuće iskustvo rada na predstavi opisuju mladi umjetnici? Kako o njemu danas promišljaju? Koji su im trenuci ostali u sjećanju?
Za neke, poput Roka Bronića, ova predstava svjedoči o važnosti timskoga rada.
"Mislim da je ‘Aladin‘ nedvojbeno pokazatelj da se sve može kad se male ruke slože. Krenuli smo od nule, a sad idemo po natjecanjima i festivalima. Kad smo počeli igrati predstavu, bio sam vojnik na bazaru, ali se spletom okolnosti tražio novi glavni lik. Nisam ni slutio da bih mogao igrati takvu ulogu. Dapače, nisam bio niti zainteresiran. Na kraju dana sam uz veliku pomoć brutalnih prijatelja i brutalne voditeljice uspio napraviti brutalnu ulogu zbog koje sam dobio i nominaciju za najboljeg glumca. Predstava i ljudi kojima sam okružen su mi promijenili život nabolje te su bili veliki faktor u mojoj odluci da probam upisat ADU", priznaje Roko.
Zajednički rad, kao i "beskrajnu radost" koju im je on donio, naglašava i Nando Kosovac.
"Pamtim puno smiješnih, napetih, sretnih, uzbudljivih, nepredvidljivih trenutaka koji su me obogatili i obilježili moju mladost u ZKM-ovu Učilištu. Neprocjenjivo i nezamjenjivo", inzistira Nando.
Sonja Šumanovac, koja na Učilištu glumi već dvanaest godina, kao najupečatljivije trenutke rada na predstavi pak spominje jednu dvanaestosatnu probu te završetak rada na posljednjoj koreografiji. Ipak, predivnim smatra cijeli proces stvaranja predstave, zbog koje je glumu odlučila učiniti svojom profesijom.
Fran Petar Domljan u ovoj dramskoj skupini glumi deset godina, a kao najpamtljiviju ističe treću izvedbu "Aladina" koju je, usprkos ozljedi, izgurao do kraja.
"Ima jedna scenu na bazaru u kojoj vojska grubo tretira građane. Sve je, naravno, dobro iskoreografirano i sigurno, no Kan i Petra su se toliko uživjeli u ulogu opasnih Amarovih vojnika da mi je rame iskočilo iz čašice. Kako je to jedna od prvih scena, samo mi se u glavi pojavio Kikin glas: ‘Predstava se nikad ne zaustavlja, igra se do kraja, kako god!‘ Pa sam vratio rame u čašicu i, iako ni sam ne znam kako, nastavio glumiti idućih sat vremena. Posljedice su i dalje tu, a ja tijekom svake izvedbe čuvam svoje rame od vojske", pripovijeda izdržljivi i hrabri Fran Petar, čija kolegica Mia Cota scene s vojskom pamti samo po najboljem. Uvijek se, kaže, divila ekipi koja igra vojsku; njihovom ozbiljnom nastupu. Činili su joj se zastrašujućima, ali "jako kul".
"Sjećam se jedne posebne izvedbe kada sam dobila priliku postati vojnik. U toj sam izvedbi, zajedno s vojnicima, sudjelovala u raznim akrobacijama. Osjećala sam se nevjerojatno uzbuđeno. Bilo je to kao da sam zakoračila u svijet hrabrosti i discipline, u kojem sam uspjela savladati svoj strah. Taj osjećaj uzbuđenja i adrenalina nikada neću zaboraviti", kaže Mia.
Lana Blaić koja, kao i Fran Petar, u ovoj dramskoj skupini glumi već cijelo jedno desetljeće, najposebnijim smatra sam početak rada na predstavi.
"Bilo je to vrijeme čiste euforije, iscrpljenosti, ali i želje za radom koju nikad dotad nisam osjetila. Pamtim jednu dvanaestosatnu probu. Na izmaku smo snaga završavali koreografiju za song ‘Moć‘. Kad smo je, nakon mnogo prolivenih suza, prvi put izveli u cijelosti, svi smo se izgrlili i rastrčali po studiju", priča Lana koja priznaje da nikad neće zaboraviti taj osjećaj ponosa "koji sa sobom nosim u svaku izvedbu".
Ponosna na predstavu u kojoj igra, kao i na vlastiti trud i posvećenost, zasigurno je i Pina Mar Sakoman, koja se predstavi koja je rezultirala lomom hrskavice u kuku ipak uvijek iznova vraća.
"Mojoj je mami puna kapa ‘Aladina‘. Na nekoj od proba ili izvedbi slomila sam hrskavicu u kuku. Otad je prošlo šest mjeseci i prije svake joj izvedbe kažem da mi je ta zadnja. Ali ponovno joj se vratim. Jer iskreno, nikad ne želim prestati. Mama nije sretna, ali, iako se brine, ne može sakriti koliko je na sve nas ponosna", objašnjava Pina Mar, čija je desetogodišnja sestra možda i najveći fan "Aladina".
"Na jednoj izvedbi, na kojoj je sjedila u prvome redu, tekst je izgovarala zajedno s nama - i to naglas. Znala ga je napamet jer je predstavu prije toga uživo pogledala čak pet puta, a u slobodno je vrijeme snimku stalno iznova gledala i kod kuće. Izgovaranjem teksta nas je sve jako dekoncentrirala i stvarno nitko nije bio oduševljen jekom koja je dopirala iz publike. Ali nakon što su se dojmovi slegli, baš svi smo bili impresionirani činjenicom da su djeca toliko oduševljena ‘Aladinom‘ da znaju tekst jednako dobro kao i mi", pripovijeda dugogodišnja polaznica ove dramske grupe.
Oduševljenje Pinine sestre teško će itko moći nadmašiti, no na pozitivne kritike predstave može se naići i na vrlo neočekivanim mjestima. Zadovoljnog gledatelja Pina i njen kolega Jagor Katičić sreli su u BlaBlaCaru.
"Pina i ja smo uhvatili BlaBlaCar koji je vozio neki gospodin iz Šibenika. Kroz razgovor smo došli i do predstave, a simpatični gospodin nam je rekao: ‘Aaaaa pa bio sam s klincem gledati ‘Aladina‘ i bilo je super. Inače volim ići ranije spavati, oko 8 ili 9, ali taj sam dan zbog predstave bio budan do ponoći. Bila je odlična, nisam požalio‘", ispričao je Jagor, koji u dramskom studiju Učilišta ZKM glumi od 2014. godine i koji predstavu između ostalog veže za "nezamjenjiv osjećaj" uspjeha nakon dobro obavljena posla, ali i zajedništva. Kao i Roko, svoju ulogu u "Aladinu" smatra djelomično zaslužnom i za izbor studija glume. U tom ga je smjeru pogurnulo, prije svega, gostovanje u Šibeniku.
"Igranje s bubicom pred tako velikom publikom (dok vlada tišina, iako u gledalištu sjedi 800 ljudi) stvarno je neprocjenjivo", veli Jagor.
Kao i Aladinova svjetiljka, čarobna je, čini se, i ova predstava. Tome u prilog govori i činjenica da su se neki bivši polaznici Kristinine dramske grupe glumi vratili upravo zbog nje.
Lukrecija Bednjički u Kristininoj je grupi, kaže, glumila šest godina. Kada je došlo vrijeme da započne studij, mislila je da s najdražim joj hobijem mora raskrstiti pa se prije pet godina kazalištem prestala baviti. Fakultet je u međuvremenu završila, a pronašla je i zaposlenje. A onda je pogledala jednu od izvedbi "Aladina" te naposljetku postala, kaže, "dio ove lude i posebne energije".
Za razliku od Lukrecije, Kiara Radošević se grupi pridružila tek prije tri mjeseca, no već se u njoj, tvrdi, osjeća dobrodošlo i prihvaćeno.
"Predstava mi je već na prvo gledanje bila brutalna i odmah sam htjela igrati u njoj. I izvana mi je izgledala super, ali kad sam u njoj počela igrati, postala mi je još pet puta bolja. U ‘Aladinu‘ je užasno zabavno glumiti. Svaki put se dogodi nešto novo", hvali predstavu Kiara.
Uvijek novi izazovi, dinamičnost, uživanje u pjesmi, plesu i glumi te složnost i zajedništvo neka su od vrednijih iskustava koja su oplemenila ovu kazališnu ekipu pred kojom predstoje nastupi na Festivalu u Trebinju (21. srpnja) te u Dvorani Istra u ZKM-u (29. rujna).