Dramsko kazalište Gavella otvorilo je sezonu solidnom, ne i odviše ambicioznom predstavom, Molièreovim klasikom “Umišljeni bolesnik” u prijevodu Mladen Škiljana i režiji Krešimira Dolenčića. Glazbu potpisuje Matija Antolić, a dramaturgiju Ana Tonković Dolenčić.
Tekst je, dakle, znatno skraćen, izostavljeni su brojni monolozi, a i muzički brojevi zamijenjeni su najnužnijom, ilustrativnom suvremenom glazbenom intervencijom. Predstava traje, bez stanke, oko sat i četrdeset. Integralna verzija, s pripadajućom originalnom glazbom Marc-Antoinea Charpentiera, potrajala bi oko četiri sata. Nema toga hrvatskog redatelja ni glumca koji bi mogli iznijeti Molièreov komad integralno. A nema ni publike koja bi izdržala četiri sata konverzacije. Nismo dakle Francuzi, a i vremena su se promijenila, kazalište nije više jedina zabava kao u “davna” vremena. Takva je, pomalo eliptična, i scenografija Tanje Lacko, manje-više prazna pozornica, s jednim podestom i prolazom u pozadini, koja tek s nekoliko elemenata, primjerice nakošene stepenice, sugerira “iščašenost” radnje, odnosno glavnog lika, Argana, imućnog i jadnog hipohondra, koji svojom manijom guši život u sebi i oko sebe.
Nedoređeni period
Kostimi Tee Bašić eklektični su i također ne smještaju radnju u neko određeno vrijeme. Glavni je lik markiran crvenom bojom, koja se još diskretno koristi za njegovu kćer, suprugu i doktorski par koji izrabljuju dobro potkoženog pacijenta. Sve se, dakle, odvija u nekom neodređenom periodu, što i nije nelogično jer i komad je uostalom bezvremenski. I nije, prije svega, baš veseo. Tu njegovu karakteristiku režija nastoji postupno naglasiti i u tom uspijeva.
Enes Vejzović kao Argan isprva je dakako samo smiješan, s vremenom postaje naporan, a do kraja i jadan. Ne bih rekao da je posrijedi uloga za pamćenje, ali ju je Vejzović odigrao sa zrncem soli, ne tonući u karikaturu.
Simbol nepotizma
Toinette, njegovu odvažnu sluškinju, energično, čak pomalo agresivno, igra Anja Šovagović Despot. Njezina je uloga katalizatora radnje režijom dodatno naglašena, a glumački je zaokružena. Arganovu drugu suprugu Beline podjednako energično igra Barbara Nola. Arganovu kćer Angeulique bez treme, tek zeru odviše živo, igra mlada Anja Đurinović. Cleantea, mladića u nju zaljubljena, uvjerljivo, tek s kojim gegom previše, igra Igor Kovač. Redatelj je u njihovoj zaljubljenosti pronašao i element nezrelosti (tko zna koliko će izdržati zajedno, kad sve prepreke preskoče – znaju se šest dana i sreli su se dvaput ili triput), pa se i njihove želje ovdje nadaju zapravo isto tek kao dobrodošao moment da se podcrta nesreća glavnog lika.
Najbolji dio predstave zapravo iznose Siniša Ružić kao Doktor Diafoirus i Đorđe Kukuljica kao njegov sin, Thomas Diafoirus. Prvi je Arganov glavni liječnik, pohlepan i vješt prevarant, a drugi njegov evidentno glupav sin i nasljednik u “struci”, kojega je Argan naumio uzeti za zeta. Otac liječnik najsmješniji je i jedini odista dijaboličan. U nadahnutoj suigri s Kukuljicom, on ovdje predstavlja univerzalno licemjerje društvenog poretka, simbol je nepotizma, ali i privatne laži. Kukuljica veoma zabavno igra blesana, koji je toliko podređen ocu da i nema svoje ja, a kad bi ga i imao, ono ne bi ničem služilo. Njih dvojica najbolje međusobno komuniciraju na sceni i daju niz iznijansiranih minijatura.
O hipohondriji
Ružić je za programsku knjižicu napisao zanimljiv tekst o hipohondriji među umjetnicima, koji bi se čak dao ubaciti u predstavu kao kakav upravo aktualan začin. Štoviše, što dulje razmišljam o predstavi, to mi se više nameće zaključak da je upravo njemu redatelj trebao povjeriti glavnu ulogu. Mislim da bi dao, što se kaže, nezaboravnog Argana.
U predstavi još igraju Natalija Đorđević, Sven Šestak i Filip Šovagović, a glazbu izvode Iva Peter Dragan i Matija Antolić. Vrijedi istaknuti i šminku Danijele Pavlek, koja je sredovječnog Kukuljicu pretvorila u nepatvorenog mladića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....