'Umorio sam se od direktorskih mjestai tužnih ljudi koji me vuku u minsko polje'

Redatelj Krešimir Dolenčić profesor je na zagrebačkoj Akademiji i nema više drugih funkcija. Ovdje govori u povodu svoje nove predstave, “Mobitel”, po istoimenom tekstu suvremenog katalonskog dramatičara Sergija Belbela, koja će ove nedjelje premijerno biti prikazana u zagrebačkoj Vidri.

- Ecija Ojdanić, osnivačica, voditeljica i glumica teatra Moruzgva, inače u mojim očima heroj rada, borbe i optimizma, i ja odmah smo se složili da taj tekst želimo raditi. Hrabro od nje i klanjam joj se. Vrlo inspirativno djelo jednog od evropskih kazalištaraca, redatelja, ravnatelja nacionalnog kazališta, dobitnika najvećih nagrada, kako književnih, tako i kazališnih, Sergija Belbela. Tragičan siže naziva komedijom. Pomalo čehovljanski, a pomalo i almodovarovski - govori Dolenčić.

Predstava u Vidri

Predstava se ne zove kako se zove uzalud. O tome redatelj otkriva:

- Četvero aktera na pozornici upoznaju nas s još mnogo lica. Sve kroz telefonske razgovore svakoga sa svakim, stalno i neprestano. Još smo zakomplicirali predstavu, to jako volim, napravivši više scena simultanki. Planet oko kojeg se sve vrti i bez čije pomoći ne bi bilo ničega zove se Telefon. Mobitel spašava živote, a zatim ih povezuje na bizarne načine. Djelo je napisano 2007., dakle u dalekoj telefonskoj prošlosti, kad nije bilo iPhonea i kad je još postojala mogućnost kakvog-takvog izbora u pitanju - imati mobitel ili nemati? Danas izbora više nema, a autor neće zamjeriti što smo osuvremenili neke izraze u tekstu.

Dolenčić napominje da je glumački tekst težak. Zaigrat će u predstavi dakle Ecija Ojdanić, Nataša Dorčić, Iva Babić i Dado Ćosić.

- Ecija i Nataša su mi kao dio obitelji, a Iva i Dado moji sjajni bivši studenti. Prekrasno. Willem Miličević je čarobnjak glazbe i videa, Irena Kraljić odlična scenografkinja i Elvis Butković majstor svjetla u pravom smislu riječi. Sam pisac, Sergi Belbel, pohodit će predstavu u ožujku, pa će biti zanimljivo izvijestiti što će on reći.

Dolenčić je donedavno umjetnički ravnao Dubrovačkim ljetnim igrama, a prije toga dugo je vodio Gavellu. Zaključuje danas da mu je ljepše kao profesoru i umjetniku.

Brojne režije

- Klasa koju sada vodim studenti su prve i druge godine MA studija, dakle diplomanti. Radimo predstavu o Trojanskom ratu - Ilijadu. Koristimo tekstove Homera, Baricca i mlade dramaturginje Dine Vukelić... Doista je lijepo i poticajno. Učiti mlade ljude i učiti od njih, raditi na pripremi njihovog životnog poziva - glume. Biti zaljubljen u kazalište, kao što sam i ja bio kao student. Biti isključen iz glupog minskog polja u koje bi da nas strpaju mnogi tužni likovi kulturne svakodnevice. A svojih ravnateljskih dana iz Gavelle sjećam se po dobru. Obnavljanja kazališta, obnavljanja ansambla, mnogih fantastičnih predstava, gostovanja, nagrada, druženja, tuluma, dragih ljudi, od porte do ansambla… Tih 10-ak i više godina u Gavelli brzo je prošlo. Sve ostalo, sav mulj koji se taložio i tada, oprao sam zaboravom….“

O ravnateljstvu u Dubrovniku ne želi više pričati. Radije zbori o režijama, među kojima je zadnjih godina najzanimljivije pravio u Kerempuhu i jednu u Gavelli.

- Deset mojih predstava samo je u Zagrebu na repertoarima. Veseli me da su sve pune. U zadnje dvije sezone više od 320 izvedbi - ističe.

Dolenčić se lani našao u središtu pozornosti kada ga je sadašnji intendant riječkog HNK Oliver Frljić prozvao kao huškača na genocid početkom agresije na Hrvatsku.

O Oliveru Frljiću

- Smiješna priča, no nije tako bilo na početku, kad su me usred probe u Rijeci (vidi ti čudne slučajnosti) nazvali da me prozivaju i citiraju u Haagu. Nisam ja ponosan na te svoje rečenice, no sjetimo se da su izgovorene u studenom 1991. I zapravo su bile kamilica u usporedbi s užasom koji se događao u Hrvatskoj. Ne treba dalje. Taj kupus oko mene i nema veze sa Srbijom. Pa nisu srpski odvjetnici tražili baš Dolenčića da ga citiraju u Haagu. To je ionako najvjerojatnije servirano i poslano iz Hrvatske. Kao što u Srbiji imam prijatelja, tako i u Hrvatskoj ima onih koje žuljam. Nikoga to više ne zanima, osim ove smiješne sadašnje uprave bivšeg HNK Ivana pl Zajca. Optužiti mene za poticanje na genocid i fašizam otprilike je jednako besmisleno kao Frljiću dati nagradu za toleranciju i što li već… Radi se o klasičnom knock outu. U boksu sudac ako vidi da jedan boksač koluta očima, broji do deset, prekida borbu i proglašava knock out jer je zdravlje boksača ugroženo i ne može natrag u ring. Čini se da je intendant tehnički “u crvenom” kad osobno čupa fotoaparat iz ruku gledateljice, a zatim zove policiju. Problem je što i “suci”, tj. oni koji bi trebali brojati i odlučiti, također kolutaju očima.

Planira li Dolenčić početi pisati? To je kazališnom redatelju kad dospije u ozbiljne godine, na neki način obaveza.

- Neprestano na to mislim, ali me pojedu dnevne obaveze. Ja sam i počeo u kazalištu tako da smo kao grupa LIFT izveli dva moja teksta. I to uspješno. Pitanje je samo da li je kazalište još uvijek moguće tako raditi kako znam i želim, ili ga treba odsanjati u sebi. Osim toga kakve “ozbiljne godine”?! Pedeset i dvije, neš ti godina… - završava Dolenčić.