Vanča Kljaković - jedna od najosebujnijih figura hrvatskih dramskih umjetnosti

U Korčuli je u 81. godini u četvrtak umro Vanča Kljaković, kazališni i filmski redatelj, dramski pisac i jedna od najosebujnijih, pomalo marginalnih figura hrvatskih dramskih umjetnosti.

Rođen u Splitu 1930., Vanča Kljaković studirao je kazališnu režiju kod Branka Gavelle i počeo karijeru kazališnog režisera, što je bio posao kojem je ostao vjeran pola stoljeća. U prvom dijelu teatarskog opusa režira uglavnom u Gavelli, potom u HNK Split, a posljednjih desetljeća ponajviše u splitskom Gradskom kazalištu mladih gdje postaje svojevrsni kućni režiser, a nerijetko postavlja i vlastite tekstove.

Specijalnost su mu bili tekstovi splitske pučke književnosti i mediteranski pisci: tako je režirao adaptaciju Eduardo de Filippove “Filomene Maturano” koja je pod naslovom “Šjora File” postala nepoderivi evergrin splitskog kazališta osamdesetih. Često se navraćao najpopularnijem splitskom pučkom piscu tridesetih - Marku Uvodiću - kojeg je režirao i u kazalištu i na TV.

Kljaković se sredinom šezdesetih okreće i filmu, pa debitira kao filmski redatelj jednom od tri epizode u omnibusu “Ključ”, u kojem će debitirati i Krsto Papić i Antun Vrdoljak. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih, režirat će još četiri igrana filma: “Usporeno kretanje” koncem sedamdesetih koketiralo je s tadašnjim trendom angažiranog političkog filma, “Kužiš stari moj” bila je popularna ekranizacija još popularnijeg Majdakovog romana, u kojoj se Ivica Vidović šarmantno hrvao sa zagrebačkim uličarskim slengom, a “Marjuča ili smrt” bila je fellinijevska erotska drama ambijentirana u stari Split.

Kljaković je puno pisao i režirao za TV. Među ostalim je bio jedan od režisera “Nepokorenog grada”, novije TV gledateljstvo najbolje ga poznaje po TV seriji “Naši i vaši”, a ono starije po legendarnoj TV drami “Buža” (1989), nastaloj po kratkoj priči Živka Jeličića. Nerijetko se čuje mišljenje da je ta TV drama o međusobnom dišpetu dva tvrdoglava splitska susjeda najjača stvar koju je Kljaković napravio u mediju pokretne slike.

Vanča Kljaković umro je u Korčuli, gdje je posljednjih godina boravio daleko od javnosti. Posljednja desetljeća proveo je sasvim daleko od televizije i kazališne srednje struje, režirajući (vrlo često svoje) tekstove u malom splitskom omladinskog kazalištu. Kao dramski pisac bio je produktivan, tako da mu je dramatičarski opus velik i još prilično neistražen, a kao redatelj najpopularnije je predstave ostvario u podžanru mediteranskog pučkog teatra kojeg se nije libio čak i onda kad se taj žanr počeo pretvarati u populističku, autoreferencijalnu “kuruzu”.

Kljaković je uvijek znao izvući više od toga, Goldoni, de Filippo i Uvodić bili su njegovo “prirodno stanište”, a njegov scenski imaginarij bio je napučen dirljivim, starinskim svijetom tvrdoglavih malomišćana, ribara, brijača, gostioničarki i fiškala. Pomalo zaboravljen u ostatku Hrvatske, Kljaković će u rodnom gradu nesumnjivo ostati upamćen kao figura koja je nenametljivo obojila scenski život posljednjih desetljeća.