Glumac Đorđe Kukuljica ovog je mjeseca napokon odigrao glavnu ulogu u nekom kazališnom komadu, nakon više od dva desetljeća koliko je prošlo od automobilske nesreće u kojoj je stradao i koja je od njega zahtijevala mukotrpan oporavak i ponovno snalaženje, u svakom smislu, pod scenskim reflektorima, dijelom i životnim. Ulogom Olivera u predstavi “Slikari i rudari”, uz otvorene aplauze na sceni u prvim izvedbama, uz panegirike kritike, Kukuljica kao da je zabio jedanaesterac u produžecima, nakon 22 godine suše od glavnih uloga.
Finale Lige prvaka
- Godina je 1999., finale je Champions League. Barcelona, oko 22 sata, Bayern protiv Manchester Uniteda, 90 minuta, još 3 minute dodatka, Bayern vodi 1:0. E sada, u te tri minute ispisana je povijest. Prvo Teddy Sheringham, a onda Ole Gunnar Solskjær u zadnjim sekundama za 1:2!!! Sjajna utakmica, nezaboravna, tako se nešto i u mom slučaju dogodilo. Onako u zadnji trenutak stigao je Oliver - govori o liku u predstavi prema tekstu scenarista filma “Billy Eliot” Leeja Halla. Rudar Oliver u predstavi, kojeg Đorđe Kukuljica tumači, od infantilnog, dobrog momka, radnika, kroz umjetnost odrasta u čovjeka, shvaća život i donosi odluke, pa makar se one možda nekom činile pogrešne. Možda Olivera iz predstave netko čak i žali što je odbio život u obilju i slavi, kao što su i Đorđa Kukuljicu žalili godinama, u kuloarima.
- Navodno, čovjek otrpi sve ono za što je predodređen, vjerojatno je moralo biti tako, možda i nije... Sve u svemu, predstava ‘Slikari rudari’ dogodila se u pravom trenutku, s pravim ljudima. Godinama mi nisu vjerovali da mogu… Da sada počnem govoriti o prijašnjim odnosima i vremenima, vjerojatno bih samo čačkao po nekim starim ranama (ili gradilištima kakvo danas postoji u Gavelli koja gradi novu scenu), tako da je bolje ostaviti to iza sebe, jer sve što treba doći sigurno dolazi svima, bez obzira na sve - razmišlja glumac.
Mama i tata
Godine 1996. dogodila se automobilska nesreća u kojoj je bio s pokojnom kolegicom Enom Begović, o kojoj se pisalo više nego o njegovim ulogama. Tri tjedna poslije nesreće bio je u komi, nakon godinu dana, kad je ponovno morao učiti govoriti, hodati, vratio se u teatar. Zbog nesreće propustio je premijeru “Ženidbe”, a nakon godinu dana vratio se u premijeru “Mizantropa”. Otada do danas imao je trideset i jednu ulogu u matičnom kazalištu. Glumio je konobare, glupe muževe, ostavljene momke, advokate, debile, strance, mrtve ljude, vojnike, mornare, Uroša, Vlaha i Dalibora, pa čak i Adolfa Hitlera. Nikad dosad glavnu ulogu.
- Vjerojatno sam kroz sve te uloge, koje ste nabrojali, a i još mnoge druge, kako bi se reklo, pekao zanat. Stav kakav sam sada izrazio najmanje je bolan, jedino na taj način možeš razmišljati ako želiš ići naprijed, samo rad i vjera u sebe mogu nadvladati sve te, je li, poluuloge, poluneuloge koje ste pobrojali. Navikne se čovjek…, nažalost, jer život nije dvojba, niti odbijanje uloge, on je puno kompleksnija pojava, koju na kraju osjete i poluuloge i glavne uloge i režije, a bogami i ostali… - tumači glumac.
Koje su bile psihološke, a što fizičke prepreke u tome da se nametne svih tih godina ansamblu Gavelle koji je, naravno, pun “krokodila” u smisli sposobnosti i talenta.
- Realno, vidjeti moju povijest bolesti iz 1996. godine i tražiti eventualni odgovor na vaše pitanje bilo bi preduhovito. Crnohumorno, naravno. Glavni problem, a tu koristim priliku za iskoristiti kviska, u jednom dijelu bio je u mom problemu pri izgovoru, dikciji, koji je u odnosu na samu dijagnozu zapravo bio presmiješan. Trebalo se odvažiti i dati mi šansu, e sad... Da, kolege iz Frankopanske su zanatlije, talentirani, čudesni glumci... Ali nije ni Đole baš od jučer - upozorava glumac kojem su u svim trenucima nesigurnosti na sceni proteklih godina najveću potporu, kako kaže, pružali uvijek majka i otac.
Krleža i Vitez
Bilo je kojekakvih javnih i nejavnih epizoda u borbi za bolji prostor na sceni, poglavito posljednjih godina, kako to obično biva, pred cilj je uvijek neizdrživo. Tako je u nekim privatnim trenucima znao spominjati na telefon kako “Putin dolazi”. Kakve je eventualni dolazak ruskog predsjednika imao veze s njegovim kazališnim nedoumicama?
- Ha ha ha ha, neka krizni privatni trenuci ostanu privatni, je li, pa makar bili i moji. Mogu biti sretan da je redatelj Samo Strelec imao, kako bi rekli, muda i vjerovao u mene. Na tome mu iskreno hvala, moj direktor Boris Svrtan također je ‘krivac’, jer je stao iza mene, cijeli ansambl predstave gdje smo jedni drugima bili potpora, šminka, garderoba, scenska tehnika, inspicijent, šaptač, asistentica... Eto, to su ljudi kojima sam zahvalan i koji su mi pomogli napraviti Olivera Kilbourna - kaže glumac koji je imao lani i vlastitu monodrama “Hrvatski Bog na Marsu” u foajeu Gavelle i na drugim scenama, kao i veću ulogu u filmu Ivana Gorana Viteza “Šuma summarum”.
- Cijelo vrijeme mi je kroz glavu prolazilo da su Miroslav Krleža i Ivan Goran Vitez moji spasitelji, hahaha.
Između Krleže, Viteza i Gavelle ponekad je i teško spavao, iz prostog razloga što u stanu ima dvije goleme, nemirne mačke.
- To je i više nego točno, evo upravo noćas se dogodila mala noćna muzika i koncert za dva tenora. Preveliki, preglasni i prelukavi Maine Cooni imaju potporu moje ljepše polovice, djevojke Iris, i koriste je čak i preko granica, baš zato smišljam plan o džambo kavezu, hehe - govori o mačkama koje se zovu Amor i Aplauz.
Godine 1996., kada je stradao u nesreći, bile su mu dvadeset i tri godine, danas ima četrdeset i pet. To su, tobože, neke godine gdje glumac treba igrati profile u kojima je najbolji ili u kojima ga publika najbolje akceptira.
- Meni je, kao klincu, čuveni profesor glume Milenko Maričić, inače rodom iz Novog Vinodolskog, još u ono vrijeme rekao: ‘Gluma je maraton, a ne sprint’. Polako ga shvaćam. Veliki ljudi, velike riječi, a ja sve više shvaćam koliko volim ovaj posao i koliko je divno istrčati taj maraton, jer na kraju se ipak broje kilometri, a ne sprint, trk ili kas. Ili galop hahaha. A želja? Pa volio bih na nekom kilometru svoga maratona vidjeti i Dmitrija Mitju Karamazova, a sve drugo što dođe, dobro je došlo - spominje profesora iz Beograda, jer prvu godinu Akademije dramskih umjetnosti Đorđe Kukuljica upisao je u Beogradu, još kao maloljetan, sa 17 godina.
U Beogradu je i rođen, njegova je obitelj iz Dubrovnika, a mama mu je dala ime Đorđe jer je silno voljela nekad popularnog pjevača šlagera Đorđa Marjanovića. Kada je došao rat svi su se 1993. preselili u Zagreb, gdje je nastavio studirati glumu na Akademiji u Zagrebu. U vihoru ratnih dana pazio je da netko ne čuje njegov akcent s Dorćola i Terazija, dok nije svladao donjogradski, gornjogradski, novozagrebački… Što je danas ostalo od Beograda, osim “aprila i jednog prošlog doba”, kao u Čolićevoj pjesmi?
Beogradski dani
- E to je jedna od najbolnijih tema. Ima jedna pjesma popularnog benda iz BG-a, to je Beogradski sindikat, zove se ‘Balada disidenta’, možda najbolje opisuje mene i još mnogo ljudi koji smo morali otići jer smo bili krivih krvnih zrnaca. Ali ipak, na kraju svega ostaje neko predivno djetinjstvo, neke ulice, neki ljudi, neki idoli zbog kojih sam postao ono što jesam… i tako... Zapravo, Beograd mi je sve i ništa. Tužno je to - o minulom će životu.
Danas na njega dosta ljudi gleda kao na neki romantizirani lik. Nekad je, sjećaju se, bio izuzetno lijep, trebao je u Hollywood, ostao je tu. Mnogi, međutim, ne znaju da je nedavno odbio igrati s Antonijem Banderasom radi neke uloge u Gavelli.
- Znam barem 3 ili 4 kolege u mom kazalištu kojima su angažmani sa stranim produkcijama propali, baš kao i meni, a razlog su uvijek bili termini! Kao uposlenik Gradskog dramskog kazališta Gavella uvijek biram, ako se termini pokapaju, rad u matičnom kazalištu, a ovo s velikim njuškama ako se dogodi, dogodi se, ako ne, nikom ništa, jer skoro svaku večer imam privilegiju raditi s Anjom, Zikom, Filom, Francom, Kuhnom, Bojanom, Enesom, Žiletom, Ozijem, Dijom, Natalijom, Antonijom, Marcem, Andrejem... Eto toliko, a ima ih još, bar 46 - pronašao je svoje mjesto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....