VELIKI INTERVJU S OLIVEROM FRLJIĆEM Poznati redatelj o svojim korijenima, odrastanju u jeku rata, studiju teologije, ljubavi prema Hrvatskoj...

Ime Olivera Frljića trenutno je amblematsko, a jedno od prerijetkih, imena za bunt u hrvatskom kazalištu. Društveni bunt: protiv religijskih devijacija, svačijeg nacionalizma, Katoličke crkve (dobro je poznaje), kapitalizma, siromaštva koje kapitalizam proizvodi, zaslijepljenosti koju kapitalizam proizvodi, homofobije, posljedica kolonijalizma, protiv melankolije, domoljublja, sjećanja i small talka, a bori se još i protiv samoga sebe i vlastitog odrastanja. U Travniku. Pokušala sam od njega izvabiti ako ne već mjesto kristalizacije njegove današnje kazališno-političke pozicije, onda barem pramičke sjećanja na maglovita brda oko Travnika, koja nisu toliko poznata kao njegovi stavovi. Sjećanja kao takva odmah su proglašena “nekritičkima”, a iz cijele priče zaključila bih da su i klasni neprijatelj.

No... Oliver Frljić odličan je kazališni redatelj - “Turbofolk”, “Prolazi sve”, “Zoran Đinđić” “Naše nasilje i vaše nasilje “ , “Buđenje proljeća”, Kukavičluk”, “Otac na službenom putu” Lekikon Yu mitologije i sad već nezaboravna “Mrzim istinu”- s nepogrešivim osjećajem za kriznu točku mjesta na kojem predstavu radi, u Splitu ili Varšavi: izazove proteste, dobije nagradu, bude pozvan u još tri europska teatra ili na još nekoliko festivala. Bio je intendant HNK Ivan pl. Zajca u Rijeci, i što reći: skandal na skandal. U Hrvatskoj ga neki jako vole, većina jako ne voli, ali ovi drugi više nisu neki problem, ima dovoljno angažmana u inozemstvu. Frljić u Europi nije slučaj, nego ime.

Do šesnaeste ste godine živjeli u Travniku, čega se sjećate iz tog vremena?

- Multikulturalnosti Bosne. Devedeset druge, kad je u Bosni počeo rat, došao sam u Hrvatsku, iako ideja nije bila da tu ostanem. Trebao sam ići u Austriju, ali nisam imao dokumente s kojima sam mogao prijeći granicu.

Travnik i Vitez jedini su gradovi u kojima se javlja hrvatsko prezime Frljić.

- E, time se nisam bavio! Ljudi koji nemaju ništa bolje ponuditi, deklariraju se svojim porijeklom, nacionalnošću... Činjenica da sam rođen u Travniku je slučajnost. Volim Travnik, volim tu zemlju sa svim njezinim problemima, nekad me iznenadi, kao prošle godine kad mi je predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ igrala na MESS-u, i kad se publika gotovo fizički izborila da je vidi. Jedan od svatova s Bujančeve svadbe, Ćiro Blažević, prva je osoba koje se ljudi sjete kad čuju riječ Travnik...

A vi vjerojatno ‘Travničke hronike’ i Andrića?

- Travnik jest najpoznatiji po Andriću, ali skromnoj činjenici da smo se rodili u istom geografskom prostoru ne mogu ništa ni dodati ni oduzeti, ona je zanimljiva, ništa više. Prije nekoliko godina radio sam u Zenici predstavu inspiriranu Andrićevom pričom ‘Pismo iz 1920. godine’.

Jeste li melankolični prema odrastanju u gradiću sasvim drukčijem od europskih gradova u kojima se sad krećete?

- Ja se jako borim protiv nostalgije i idealiziranja prošlosti.

Ma borite se, ali nostalgija je jedno, idealizacija drugo.

- Da, ali nijedna ta priča nije moja. U Travniku više nemam rodbine, umrli su ili se odselili se tijekom rata, grad se promijenio. Ljetos, kad sam posjetio grad, jer mi je otac došao iz Amerike i putovali smo po Bosni, najviše me iznenadila priroda. Ona najbolje pokazuje koliko je vremena prošlo, šuma se sasvim se približila mojoj bivšoj kući, nitko u njoj ne živi.

Ušli ste u svoju kuću?

- Ne, nisam, ona više nije moja. Možda nisam najzahvalniji sugovornik za nekritičko evociranje prošlosti.

Ljeta u malom gradu su velikodušna, puno se čita, gledaju se filmovi.

- Sve se nekako uspori... živio sam pokraj velike tvornice tekstila, galanterije, pa sam to kroz nju vidio. Travnik je grad u kotlini. Ima magle po brdima. Što da vam kažem?

Što ste tad čitali?

- Pa evo, Orwellovu ‘Životinjsku farmu’, to mi je s nekih 15 godina bilo ‘vau’. Taj princip dvostrukog kodiranja - s jedne strane basna, s druge oštra društvne kritika. Nemam kazališni pedigre, nemam previše kazališnog iskustva sve do izbjeglištva u Splitu.

Ne znam zašto smo ovo kliještima izvlačili. Kakav je bio splitski teatar?

- Imali su jako dobar ansambl, bila je tu Zdravka Krstulović, Genda, Vasja Kovačić, Pleština i Štrljić su došli iz Beograda... To je razdoblje bilo za mene formativno.

Travnik je pretežno katolički grad?

- Ne znam, nisam se time bavio ni prije ni poslije rata, samo znam da prije rata nisu bile takve navale po crkvama.

Andrićeva teza iz ‘Pisma iz 1920.’, o Bosni kao zemlji mržnje, nije bila i vaše iskustvo.

- Do ovog rata ne. Ali u njemu se pokazalo koliko se ljudi na tom prostoru mogu mrziti. Mržnja je postala bosanski kruh svagdanji.

Mislite, mogu se instrumentalizirati?

- Koliko ljudi mogu pristati na to da su zatvoreni u nacionalne torove, da mijenjaju i jezik i način komunikacije. Multikulturalnost Bosne ne može se lako regenerirati. Ona je stvarana desetljećima, a uništena preko noći.

Kad ste bili mali, rekli ste mami da ćete, ‘kad odrastete, biti ateist’. Kao mali, i vi ste bili vjernik?

- Ne, hvala bogu, nisam bio religiozan, ali tu i tamo odlazio sam u crkvu. Zanimala me na folklornoj razini.

Kazališna fascinacija?

- Crkva je prije svega kazalište, da, ali moja se kazališna inicijacija nije tu dogodila. Sjećam se jedne polnoćke prije rata, crkva je bila puna, bog neka mi oprosti na možda neprimjerenoj usporedbi, puna kao kutija šibica. Svećenik je rekao ‘Dođite, moji anđeli, iza mene’, tako da smo mi, djeca, bili iza oltara. Pa su anđeli marljivo tijekom cijele mise svećeniku iza leđa krali nakit s krisbana. Ne znam što bog, ako postoji, o tome misli.

Dobrohotno se smiješi.

- I razmišlja o konceptu privatnog vlasništva... Mislio sam kao mali da je ‘ateist’ neko zanimanje. Poslije sam vidio da ništa loše nema u ateizmu, pogotovo kod nas, gdje je Crkva daleko od ekumenizma, gdje je vjerovanje najmanje stvar izbora, a ponajviše društvene prisile. A svi koji nisu dio toga dobivaju neku vrstu stigme.

Ekumenizam je u praksi poželjan, ali svaka Crkva ima svijest, ili iluziju, o vlastitom posjedovanju istine, i u tome je ekskluzivna, ali to nužno ne dovodi do problema.

- Ako se samo malo pogleda povijest Katoličke crkve... križarske vojne, inkvizicija, odnos s nacističkim režimom, nasilna pokrštavanja cijelih naroda, položaj žena, političke opcije koje je dominantno zastupala - tu je proizvedeno toliko nesnošljivosti da ni bog ne može puno pomoći. Snažnom islamofobnom diskursu koji se danas polako institucionalizira u Europi Crkva je dala značajan doprinos. U Hrvatskoj imamo sramotne Vatikanske ugovore, a kad vidimo što govore biskup Košić, Valentin Pozaić ili oni koji služe misu za Antu Pavelića, čini mi se da to nije poslanje Katoličke crkve. Nikada katolička crkva nije osudila HDZ-ovu privatizacijsku pljačku, ratne zločine koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske ili ploču u Jasenovcu...

Studirali ste teologiju. Zašto?

- Studirao sam teologiju, a onda paralelno filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu družbe Isusove. Bilo mi je zanimljivo vidjeti naličje Katoličke crkve, to je iskustvo koje ne bih ni za što mijenjao.

Pa dobro ste se nastudirali religije radi proučavanja naličja jedne institucije.

- Moglo bi se reći da sam temeljit. A što se tiče licemjerja Crkve, ono što vidimo u javnom prostoru samo je vrh ledenog brijega. Tek kad se uđe u tu instituciju, vidi se koliko je u diskrepanciji ono što Crkva propovijeda i radi.

Zanimljiv bi bio vaš ‘Filip Latinovicz’, tamo se Crkva isto baš ne ljubi.

- Pa postoji, koliko se sjećam, i u romanu Jirija Šotole ‘Družba Isusova’ epizoda kad grofica, koju zavodi nadbiskup, traži oprost od patera Hada, koji joj ga, naravno, ne daje, a ona onda kaže da će otići tražiti oprost od nadbiskupa...

Dobro, grofica se Hadu prijeti, jer je zaljubljena u njega, a on se uporno drži svog zavjeta. ‘Oprostom kod biskupa’ ona samo nagoviješta što se može dogoditi. Meni je fascinantno kako nju isusovci sustavno pljačkaju otkako su stavili šape na njezino imanje. No, znači, nije postojao neki trenutak, neki događaj kojim ste postali kakvim ste danas?

- Ne, to je rezultat različitih silnica, ne znam, mogao sam se roditi u nekoj imućnijoj obitelji, onda se sigurno ne bih pitao kako je nižim društvenim slojevima u ovom društvu, mogao sam se roditi na nekom drugom mjestu, ne roditi se, što je u Hrvatskoj i dalje magnum crimen, u miješanom braku, ali drago mi je da je sve bilo baš kako jest.

Što vam roditelji rade?

- Poslije rata odselili su se u Njemačku pa u Ameriku. Majka je medicinska sestra, otac bravar po struci, ali u Americi radi kao domar. Žive u Teksasu.

Paris, Teksas?

- Ne. Više Fort Worth, Teksas.

Pa vi ste ovdje sami.

- U smislu neke familije - da. Ali, postoji druga vrsta samoće, koja je danas postala neka vrsta luksuza. Razvoj tehnologije i komunikacije oko nas ne dopušta nam da budemo sami.

U proljeće ste imali gostovanje predstave ‘Kletva’ u jako zanimljivom Teatru Gorki u Berlinu, a uz velike proteste da se predstava ne održi u Poljskoj... što vam se, dakle, događalo nakon što ste otišli s mjesta intendanta riječkog HNK?

- I dalje sam angažiran u Rijeci, u sklopu Europske prijestolnice kulture, za koju sam osmislio kazališni program. Radim na realizaciji, i od 9. do 17. rujna imat ćemo u Rijeci neke od autora koji će se predstaviti u kazališnom programu EPK. Bit će to Jan Lauwers, Stefan Kegi i Goran Stefanovski. Ja se i dalje primarno bavim režijom.

Predstava koju ste radili u Varšavi i predstava koprodukcija pet kazališta i Wiener Festwochena, ‘Naše nasilje i vaše nasilje’, dobile su najveću medijsku vidljivost.

- Ova druga imala je premijeru prošle godine na Wiener Festwochenu, govori o europskoj kolonijalnoj povijesti, načinu na koji je ona povezana s onim što imamo danas - o terorizmu, strukturalnoj islamofobiji Zapada, kolonijalnoj akumulaciji kapitala i kako bi Zapad htio da se zaboravi na čemu je izgrađeno njegovo blagostanje... Predstava koju sam radio u Poljskoj, prema tekstu Stanisława Wyspiańskog ‘Kletva’, kritika je Katoličke crkve u Poljskoj i moglo se očekivati da u zemlji u kojoj ta institucija odlučuje o svim važnim pitanjima ona izazove otpor. Drago mi je da je kritička javnost i velik dio publike stao uz nju. Dobio sam informaciju da je uvrštena na najznačajniji poljski festival, ‘Dialog’ Wroclawu. To je velika simbolička pobjeda onih koji ne pristaju na to da Poljska postane teokracija s demokratskom maskom. Predstava je do sada igrala u Pragu, Berlinu...

Nakon protesta protiv predstave, bilo u Splitu, gdje su HNK od ‘Sotonine’ predstave ‘štitili’ branitelji iz Domovinskog rata, bilo u Poljskoj, kažete li sami sebi - uspio sam?

- Ne bih rekao da je uspjeh pokazati koliko je fašizma u određenom društvu. Prije bih rekao da se trebamo zabrinuti gdje to živimo kad jedna kazališna predstava uspijeva izazvati tolike i takve reakcije. Tri tisuće ljudi ispred kazališta u Varšavi ne dopušta onima koji su kupili karte da uđu. Njihova je sloboda kretanja, u krajnjoj liniji, ugrožena, a sve s blagoslovom vladajuće stranke. I zanimljivo je da u Hrvatskoj nemamo nijedan film, likovno ili književno djelo koje bi izazvalo takve reakcije, nego ih izaziva baš kazalište.

A valjda je stvar u vama osobno.

- Prije je riječ o građanskoj ideji kazališta kao društvenog rituala, u kojoj jedna klasa kazalište koristi kao marker i reprezentant svojeg društvenog statusa. Takvo kazalište ponajbolje opisuje ona rečenica Jana Fabrea koja kaže da je ‘umjetnost kultivirana dosada’. Često razmišljam o devedesetima u kazalištu i kako je u njima potpuno izostao kritički odnos prema ratu.

Protekle su više u apologiji rata nego kritici. Kao što se danas, ali to je ipak prozirnije, stvara apologija jedne paravojske, HOS-a.

- Čude me moji kolege koji su već tada imali izgrađenu institucionalnu poziciju, a koji su do te mjere razvili sindrom noja i zabili glave u nacionalni pijesak, nespremni niti da tamo vide kosti njihovih sugrađana koji su likvidirani na oltaru nacionalne homogenizacije. Danas raspravljamo o ploči s napisom ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu i o HOS-u. Pa kad govorimo o HOS-u, recimo da je riječ o paravojsci koja je jasno htjela uspostaviti kontinuitet s NDH. HOS se borio za Hrvatsku do Drine ili Zemuna. Ne kažem da sličnih teritorijalnih pretenzija nije imala i službena Hrvatska vojska.

Imali ste premijeru u Teatru Gorki, politički angažiranom teatru u bivšem Istočnom Berlinu.

- To je teatar koji vodi Shermin Langhoff. Već godinama se bavi imigrantima i njihovom pozicijom u njemačkom društvu. Gorki pokazuje kompleksnost naših identiteta i načina na koji su oni društveno konstruirani i nametnuti.Tamo počinjem raditi u siječnju 2018. Oni inzistiraju na dugoročnijoj suradnji, ali rekao sam da mislim da bi bilo pošteno da vide ovu prvu predstavu koju ću napraviti, a onda možemo razgovarati o dalje.

Što ćete raditi?

- Još razvijam koncept. U ovom trenutku najviše bih se htio baviti upravo tim teatrom, njegovom specifičnošću u njemačkom kazališnom kontekstu.

Niste odustali od hrvatskog kazališta?

- Hrvatska je samo jedna od zemalja u kojoj radim. U jednoj fazi me počeo zabrinjavati taj moj preveliki angažman da se ovo društvo malo učini boljim. Možda bi ono doista trebalo otići u tri... pa da vidi kako je tamo. HDZ je kod svojih glasača stvorio jednu vrstu stockholmskog sindroma. Što ih više ideološki i ekonomski zlostavljaju, HDZ-ovi birači su sve lojalniji. Nacionalna i socijalna lobotomija provedene su vrlo kvalitetno.

Najkrivlji smo mi koji smo devedesetih mislili da stvari iz dana u dan idu nabolje, pa je na kraju i HDZ izgubio vlast i činilo se da više nikad nećemo živjeti u atavizmima u kojima se danas gušimo. Glupi smo, trebali bismo zašutjeti.

- Upravo je Račanova Vlada zakucala zadnje čavle na lijesu klasne svijesti, Deklaracija o Domovinskom ratu samo je institucionalizirala stečevine razorne Tuđmanove politike. Od hrvatske socijaldemokracije zazirem više nego od HDZ-a, s njima se barem zna na čemu smo. Na uskrsnuću Tuđmana počelo se raditi od prvog dana kad je umro umjesto da se doista provela detuđmanizacija.

Neka su vam se vrata u Hrvatskoj zatvorila?

- Mnogo njih, i to čvrsto. I to je okej. Ljudi koji vode kazališta u Hrvatskoj nisu na tim mjestima zato što ih zanima da ovo društvo bude bolje ili da kazalište bude generator neke društvene promjene.

Ništa vam ne valja! Volite li vi, gospodine Frljiću, uopće Hrvatsku?

- Mislim da je pitanje ljubavi prema državi deplasirano. Država je servis građana. Kao takvoj, mi joj plaćamo poreze. Mislim da bi tu - nadam se da me sada čitaju Thompson i Nina Badrić - naša ljubav trebala počinjati i završavati.

Sigurno ste puno puta čuli za sebe ‘da ne volite Hrvatsku’, pa ste si valjda postavili pitanje što to znači.

- Te koji me optužuju htio bih pitati o kojoj se ljubavi radi? Matoš je rekao da se zemlja voli i šamarima. Ali, budući da ova zemlja pršti od ljubavi onih koji su je opljačkali i devastirali, možda mi oni mogu reći o kakvoj je ljubavi riječ.