Zabavna predstava Kreše Dolenčića na jeziku koji razumije svaki kajkavac

Varaždinski HNK dao je još jednu premijeru na kajkavskom jeziku: Krešimir Dolenčić režirao je dramski tekst Vida Baloga i Gorana Vrbanića "Cigle Svete Elizabete". Godine 2006. produciran je u zagrebačkoj Komediji u režiji glumca Damira Lončara te je igrao dugo i uspješno, gotovo 130 puta. Praizveli su ga pak godine 2003. amateri iz poznate skupine pri ogranku Seljačke sloge iz Buševca.

Ovdje su redatelj i suautor Balog tekst skratili, dopisali poneku aktualnost, a cjelina predstavljanja jest koliko nepretenciozna, toliko i zabavna. Sadržaj je posve benigan: neki seljak nastoji srušiti zid na svojem pograničnom gruntu, budući da mu priječi prilaz traktorom, no taj zid navodno nije bezvrijedan, negoli ondje navodno stoji 800 godina te je navodno ostatak srednjovjekovnog burga u kojem je rođena kraljica Elizabeta Ugarska. Zid je predmet interesa susjednih Mađara te oni pokreću, preko lokalnog dužnosnika, diplomatsku inicijativu da se sačuva. Tu se kao nalogodavac direktno spominje mađarski premijer Orban, a susjedna će hrvatska općina zauzvrat dobiti nekakav pomalo, kaj se reče, sumniv posel izgradnje hidrocentrale.

Hrvatsko-mađarski odnosi prikazuju se kao potencijalna idila te nisu zapravo tema, negoli je to naš mentalitet, za koji jest pojedinačni interes uvijek važniji od općega.

Podravski melos

Vid Balog jest jedan od najboljih poznavatelja kajkavskih govora u nas, a kao pisac svojevrstan nasljednik kajkavskog genija Mladena Kerstnera. Ovdje daje univerzalan, "umjetan" jezik, koji je razumljiv svakome kajkavcu (i onome koji je na svoje izvore gotovo zaboravio), no ispisao je za lik župnika i seriju replika koje ne razumiju niti eto kajkavci.

Poigravanje jezikom koji je odavno izbačen kroz prozor kao standard samo po sebi je sentimentalno i emocionalno obojeno te bi se čak moglo zaključiti da je ovo djelo prije svega demonstracija činjenice da taj jezik, premda je odavno potisnut kao pisana riječ, itekako živ i funkcionalan, premda se eto prije gotovo 150 godina odustalo od njegove standardizacije.

Sama predstava duhovita je dakle zmešancija eskapističkih namjera, ne prevladavaju niti politika, niti drama, negoli je posrijedi vedra farsa. Budući da je komad zapravo "pučki", takva je i scena Irene Kraljić te svjetlo Ivana Štroka. Standardna kombinacija platnenih kulisa i drvenih stolaca nagrađena je ipak i nekim zahtjevnijim detaljima, poput para snažnih reflektora koji predstavljaju građevinski stroj kojim se "vreba" zid koji, dakako, za razliku od bivšega u Berlinu, nikad neće biti srušen, budući da zapravo spaja a ne razdvaja.

Kostimi Martine Ptičar također su "pučki" dizajnirani, no s ponešto otklona od mimeze. Glazbena podloga Ivana Josipa Skendera oslanja se na podravski melos, ne i govor, jer dakle nema u ovoj predstavi eto kakvog glavnog mjesnog govora, negoli je posrijedi čisto umjetnički a funkcionalan konstrukt, jezični i kulturološki. Ima ga, ukratko, pomalo za svakoga: i za Varaždince, i za Zagorce, i za Podravce, i za Međimurce, pa i za nas s kajkavštinom nagrađene čakavce…

Seks simbol

Ivana Lončara, protagonista, vlasnika njive i zida, energično, no i programirano "splašeno" igra Robert Plemić, o čijem nervu ovisi ravnoteža ovoga prikazanja koje, u skladu s redateljevim standardom, nije dakle puka mimeza, negoli i igra u igri, gdje se mnogi prozori ponavljaju, a situacije "premataju". Bijeg u geg ovdje dakle nije negoli metateatar, s otklonom u zaumno, a da predstavljanje i dalje ostaje "narodno".

U sklopu takva čitanja, tri seoske babe, koje, rekao bih složno, igraju Ljiljana Blagojević, Sunčana Zelenika Konjević i Barbara Rocco, nisu samo jezičave tračerice, negoli i žene napadno opterećene pohotom. Mjesni lugar, koji se zove Štef Lugar, podvojena je ličnost, s tim da je jedna polovica idiotska, a druga još i više te mi se ta kreacija Matka Buvača najviše svidjela među takozvanim manjim ulogama, a osobito zato što je ujedno i seks simbol za one seoske pohotnice.

Suveren jest, također u takozvanoj manjoj ulozi, sam Vid Balog, koji Mađara Lacka Vidakovicsa igra bombastično a pritajeno, daje energiju uvrnute introvertnosti, no koja je opet nezaustavljiva. Balog zapravo uvijek zavlada scenom čim se pojavi: njegova je čarolija tolika da pokreće smijeh mimo riječi, čim iziđe pred publiku. Rijedak dar i među glumcima.

Ističe se dakle i Zdenko Brlek (ujedno asistent redatelja) kao Župnik, koji zbori zbilja učeno, ali eto nerazumljivim jezikom, a zbivanje oživi i Elizabeta Brodić u ulozi mlade udavače iz Dalmacije, koju je na maturalcu oplodio Lončarev sin Ule, jedan geek u potrazi za urbanijim svijetom, kojeg nenametljivo igra Ognjen Milovanović.

Zaumna je i zabavna uloga sekretarice Smiljke, bez riječi, kao transvestita zapravo, koju igra kazališni krojač Mladen Jerneić Grof Erdody. Još igraju Darko Plovanić, Jakov Jozić, Denis Bosak, Nikša Eldan, Marinko Prga i Damir Puja.