Andrija Konc (1914.-1945.) pjevao je o ljubavi u najstrašnije doba. Bio je zborist zagrebačkog HNK i najomiljeniji hrvatski šlager pjevač od kasnih tridesetih do 1945. godine. Nastupio je tisuću puta na zagrebačkom krugovalu, pjevao je po najboljim zagrebačkim lokalima, a ljudi su ga masovno dočekivali na željezničkim stanicama kad bi negdje davao koncert. Bio je popularan i u Beču, Bratislavi i Budimpešti.
Kad je Croatia Records prije šest godina izdao album "Andrija Konc - portret jednog tenora", Veljko Lipovšćak, nekadašnji tehnički direktor Jugotona, rekao je da je Koncova popularnost bila tolika da su mnogi ljudi četrdesetih godina kupovali radio, koji je onda bio luksuz, samo da bi mogli čuti Andriju Konca kako pjeva.
I dok je šlager pjevač pjevao "Zar ne znaš" i "Noćas" iz operete "Na plavom Jadranu", "Ti nećeš pustit‘ me", "Piši mi", "Ča je lipo u Splitu živit", "Na povratak tvoj čekam" i druge tada velike hitove, iza zastora na radiopostaji nerijetko je stajao tada mladi Ivo Robić, učeći potajice od Konca.
Nedavno smo pisali o novim svjedočanstvima koja nastoje razriješiti 80-godišnji misterij smrti pjevača rođenog u osvit Prvog svjetskog rata u Somboru, koji je u životu mogao biti golman Ferencvarosa, ali je to odbio sve da bi bio zborist Hrvatskog narodnog kazališta i šlager pjevač. Hrvatski državni arhiv čuva Oznin dokument o tome da je Konc navodno bio mađarski špijun, on je, naime, često snimao i pjevao preko granice. Bili razlog Mađari ili "suradnja s okupatorom", iako ne postoji dokaz o Koncovu zločinačkom angažmanu, on je završio 1945. u logorima u Zagrebu i Sisku, odakle je pušten u jesen 1945., kako je kroz godine potvrdilo više svjedoka. Sklonio se tada iz Zagreba na bjelovarsko područje na nagovor stanovite prijateljice. Prema svjedočenju njegova zagrebačkog susjeda, poslije književnika, znanstvenika i suradnika HAZU Tomislava Sabljaka, starim Zagrebom kolala je priča da je Konca iz osvete tkalačkim, seljačkim ručnikom zadavila ta ista "prijateljica", partizanska ilegalka, te tijelo predala Ozni. Razlog osvete bio je navodno taj što je Konc, isto tako prema pričanjima, ustašama prijavio pjevača sevdalinki Mehu Sefića da preko radija šalje kriptirane poruke partizanima. Teorija o tome da je Konc prijavljivao ljude također je labava budući da je isti Sefić umro mnogo godina poslije II. svjetskog rata.
Misterij Koncove smrti teško da će ikada biti razriješen; mnogi žele vjerovati da postoji mogućnost da je Konc, koji je imao paralelnu muzičku karijeru u Mađarskoj pod imenom Andrasz Koncz, možda pobjegao u susjednu zemlju nakon što je pušten iz logora, te da je tamo u anonimnosti dočekao starost. Kao zrcalo u svijetu, kao neki odraz zamućenih sudbina, u Mađarskoj postoji vrlo popularna pjevačica, koja se preziva isto kao i Andrija Konc, ime joj je Zsuzsa Koncz i rođena je 1946. Ona o svom ocu malo javno govori i nigdje ne navodi njegovo ime, no njen život ipak ne može imati veze s sudbinom hrvatskog prezimenjaka.
Baš kao što Koncovo ime nije niti na jednom dostupnom popisu stradalih 1945., tako su i personality tenora božanstvenog glasa i detalji o njegovu dolasku iz Sombora u Zagreb ostali uglavnom neispričani. Prema svjedočenjima kolekcionara starih gramofona Velimira Krakera, inženjera Eduarda Čapke i pijanista Antuna Kuljevana, Andrija Konc bio je politički i društveno distancirana te apolitična osoba. Slično je nedavno rekao i znanstvenik, književnik i suradnik HAZU Tomislav Sabljak, koji je kao dječak svaki dan s pikulama u ruci promatrao kako Konc izlazi ili prilazi svom stanu na uglu zagrebačke Draškovićeve i Šenoine; Konc je bio osobenjak, uvijek sam, čovjek bez žena i prijatelja.
Andrija Konc doselio se u Zagreb iz Sombora, ne zna se točno koje godine. Danas postoji samo jedno svjedočanstvo Koncovih ranih somborskih godina; zagrebačka milostiva koja se nakon Drugog svjetskog rata udala za glumačku legendu Tita Strozzija bila je svjedokinjom Koncovih ranih dana. Romantizirano opjevan somborski kraj, premda širokih ulica, bio je ipak tijesan za Koncovu dušu koja je samo glazbu osjećala kao usud.
Tridesetih godina prošlog stoljeća, kako je u svojoj knjizi "U sjeni stoljeća koje odlazi" napisala glumica Eliza Gerner, strahote Velikog rata bile su zaboravljene, a ekonomske prilike donekle su se konsolidirale. Na somborskom kanalu stasala je cijela generacija zlatne mladeži, mladića koji za deset godina više neće biti među živima; stradali su uglavnom kao Židovi, ljevičari ili partizani. Tomu se društvu znao pridružiti jedan stariji momak, sin ključara plaže, koji je društvo zabavljao pjevačkim repertoarom. Otac Mihalj bio je duboko nesretan, jer se Bandi (Andrija Konc, op. a.) nije htio ničim baviti osim glazbom.
"Imao je vrlo lijep glas, a bio je pomalo i kantoman. Po noći kad bi se vraćao kući, u mrtvoj tišini, ulica bi odzvanjala od ‘Marijane‘, ‘O sole mio‘ ili ‘La donna e mobile‘. Svaki dan sam slušala taj repertoar, budući da je stanovao u našem susjedstvu. Naposljetku mu je sestra, tekstilna radnica, dala svoju ušteđevinu da na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji školuje svoj glas. U Zagrebu je pjevao u Opernom zboru, koji napušta i opredjeljuje se za zabavnu glazbu. Tako se rodio sjajan šansonijer, ljubimac predratnog Zagreba Andrija Konc", napisala je glumica Eliza Gerner.
U kratkom vremenu postao je jako popularan, timbar njegova glasa uspoređivali su s glasom velikog talijanskog tenora Tita Schipe, zapisala je.
"Pjevao je u najelitnijim zagrebačkim lokalima, na radiju, snimao ploče i gostovao u inozemstvu. Godine 1943. srela sam ga u Budimpešti gdje je gostovao. Ovaj put nisam srela skromnog dječaka iz susjedstva, već čovjeka koji je preda mnom izigravao veliku pjevačku zvijezdu. Nažalost, nije imao dovoljno moralne snage da izdrži tu svoju popularnost i znao se zamjeriti ljudima. Bio je toliko poznat da su se o njemu u Zagrebu stvarale anegdote: ulazi Andrija Konc u tramvaj, na prednja vrata. Kondukter ga opominje, a on kaže: ‘Ali ja sam Andrija Konc‘, na što mu kondukter odgovara: ‘Konc ili špaga pri nam se ulazi straga‘", sjetila se u knjizi Eliza Gerner.
Konc je 1945. odveden u logor, a Eliza Gerner u svojim memoarima zaključuje da se to zbilo "vjerojatno zato što je bio star Endehazije". Samo zato.
Konc je tako u logoru nastavio pjevati supatnicima, a prema nekim svjedočenjima čak je i gitaru sa sobom imao, od koje se nije odvajao ni kao logoraš. Nakon što će mu se izgubiti svaki trag kasne jeseni 1945., uvodi se embargo na njegovo ime i ploče sve do 90-ih. Tada Eliza Gerner šalje Koncovoj sestri Elizabeti izreske iz svih novina.
"Sestra Elizabeta gotovo je pedeset godina tražila i tragala za njim poput vukovarskih majki", napisala je glumica Gerner, čije se pismo prije 20-ak godina upućeno Koncovoj sestri Elizabeti vratilo s objašnjenjem "adresa nije više na životu".
Andrija Konc snimao je za Edison Bell Penkalu, Elektroton i mađarsku Patriju. Ploče koje je snimao za potrebe krugovala uništene su 1945., no ove diskografske su sačuvane, kao i notni zapisi koji se mogu pronaći u mnogim zagrebačkim bibliotekama. Zahvaljujući reizdanjima Croatia Recordsa Konc na YouTubeu, Deezeru i Spotifyu i danas ima svoju publiku, koja nerijetko ostavlja vrlo emotivne komentare: "Počivaj u miru, pjevaš u Raju sad, oprosti što nismo u slobodnoj Hrvatskoj sudili tvojim krvnicima", "Predivno, vječno, ponos hrvatskog naroda, nacionalno blago, još uvijek ga prešućuju", "Ljubav je vječna, ne može nam je nitko i ništa uzeti. Predivan glas, pjesma i vrijeme. Hvala ti, Bože, na ovakim prekrasnim pjesmama, hvala Ti Andrija", "Glas uz koji bi čovjek mogao živjeti i umrijeti", "Koliko stila, tako dobro, fantastično! Nažalost, kobno je završio taj slavuj od strane partizana. Strava!", "Kako lepo otpevano, prosto ne mogu da se naslušam", "Koja glasina, je...te", "Bravo, majstore, koliko sam samo ovo tražio". Neki traže i da se 80 godina poslije pokrene kazneni postupak protiv likvidatora, kao što je netko ostavio crnohumorni komentar: "Bože uzmi Biebera, vrati Konca nazad".
Kad je riječ o Koncovu angažmanu u Zboru današnjeg HNK koji je pao u sjenu zbog njegove samostalne karijere, Konc je često nastupao u operetama, imao je 193 nastupa za tada Državno kazalište. Najveći uspjeh kod publike imao je u opereti Milana Asića "Pjesmom kroz život" u prizoru iz 2. čina kada se pojavljuje u ulozi pjevača na kavanskoj terasi, izvodeći pjesmu "Zar ne znaš", a veliki uspjeh donijela mu je i glavna uloga u operetnoj reviji Slavka Midžora i Maksa Mottla "Snovi male Luane" 1945. godine.
U Bratislavi, Beču i Budimpešti naročito su bile popularne njegove izvedbe talijanskih napolitana.
Pored reizdanja njegovih ploča koje je napravio posljednjih godina Croatia Records, album njemu u čast izdao je, prije nekoliko godina, i solist zagrebačkog HNK Tvrtko Stipić.
"Kada sam odlučio napraviti album zagrebačkih šlagera, prvo ime na koje sam naišao bilo je ime Andrije Konca. ‘Noćas ću draga...‘, pjesma koja se pojavljuje u filmu ‘Tko pjeva zlo ne misli‘, bila mi je vodilja albuma, a Koncovu snimku prvo sam čuo na YouTubeu. Konc je, kao i svi veliki pjevači onog doba, razvio svoj način fraziranja, zapravo da uvijek zericu zakasni na dobu. Upravo takav način pjevanja su poslije razvili do savršenstva Ivo Robić i Frank Sinatra", komentirao je Koncov pjevački stil Tvrtko Stipić.
Sve note za pjesme Andrije Konca, stara izdanja naklade Albini, Tvrtko Stipić pronašao je na Britancu.
"Sve materijale nabavio sam kod svojih dobavljača koji marljivo pretražuju stare zagrebačke tavane i podrume (Rudi i Igor). Pjesme su uglavnom sve iz Albini naklade koja je bila smještena u Gajevoj 7. Od notnih zapisa koje imam, njih više od 25, mislim da su pjesme ‘Na povratak tvoj čekam‘ i ‘Najljepša si ti‘ bile napisane baš za Konca, da su bile njegove pjesme", rekao je solist Stipić koji u Koncovim pjesmama vidi i vrijednost svjedočanstva vremena i običaja života između dva rata.