Značenje Ministarstva kulture neusporedivo je s drugim ministarstvima, jer je - simbolično

Ministarstvo kulture spojit će se s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta – neslužbena je vijest, spekulacija očito utemeljena, koju su prenijeli svi glavni mediji u državi prije nekoliko dana. Ta mogućnost nije dosad izazvala ni jednu javnu reakciju. Kulturnjaci redom – šute.

Nije više bitno hoće li se ministarstva spojiti, bitno je eto što kulturnjake uopće nije briga za to. Bila se digla kuka i motika prije četiri godine protiv kratkotrajna ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, da kako on uopće može biti ministar, a sad kad bi cijelo ministarstvo trebalo izgubiti status, recimo to tako, samostalne pravne osobe, problema – nema.

Doznali smo, u međuvremenu, da se Ministarstvo branitelja neće spojiti s Ministarstvom obrane, da je eto posrijedi bio spin, pa se nadamo da je spin i ukidanje samostalnosti Ministarstvu kulture.

Njegovo je značenje neusporedivo sa značenjem ostalih ministarstava, budući da je - simbolično. Njegova simbolična vrijednost ravna je simboličnoj vrijednosti države. Pogotovo u malih naroda. Lišeni kulture, lišeni su identiteta.

Istina je da je u početku stvaranja države Ministarstvo kulture bilo uvezano s prosvjetom, no brzo se uvidjela pogreška. Otkako je samostalno, sve je siromašnije. Za njegov rad odvaja se svega kojih 0,5 posto proračuna, pa je dakle zaista nevažan trošak postalo. I sad da se ukine.

Gotovo sve manje države europske imaju ministarstvo kulture: Slovenija, Mađarska, Crna Gora, Srbija, Litva, Češka, Slovačka, Danska, Švedska, Norveška, Portugal, Estonija, Makedonija, Moldavija…

Imaju ga, dakako i veće, pri čemu je nekima simbolična vrijednost osobito istaknuta, kao francuskom Ministarstvu kulture, koje je osnovano 1959. na čelu s Andréom Malrauxom, piscem i pustolovom.

Ministarstvo kulture trebalo bi unaprijediti, povećati mu sredstva, trebala bi ga voditi jaka ličnost, narodu prepoznatljiva, a unutar njega trebalo bi se bolje i više raditi. Sve su to, dakako, samo lijepe želje, a stvarnost je eto – šutnja svih o svemu.
Neugodno mi je, štoviše, uopće pisati ovaj komentar, kao da niti nema potrebe za njim. Ministarstvo manje-više, rekli bismo, koga briga.