150 GODINA OD IZDANJA KNJIGE Tragove Alise nalazimo svugdje, od Monty Pythona do slikarstva u nadrealizmu

Možda i nije sasvim točno, ali zvuči zgodno: britanska kraljica Viktorija bila je, kažu, toliko ushićena najpoznatijom knjigom oxfordskoga profesora, matematičara i logičara Charlesa Lutwidgea Dodgsona (1832. - 1898.) da je izrazila želju da joj posveti sljedeću. A kad je, kažu također, od profesora na dar dobila znanstveno djelce pod naslovom “Elementarna rasprava o determinantama”, razočaranje nije bilo malo jer knjiga koja je, toliko se može dokumentirati, zapravo bila ushitila kraljicu, napisao je Dodgsonov literarni alter ego Lewis Carroll, a zvala se “Alisa u zemlji čudesa”. Iako je Carroll za života uporno demantirao istinitost ove anegdote, neosporno je da svojim romanom, koji ove godine bilježi 150. obljetnicu objavljivanja, nije oduševio samo suvremenike (poput kraljice ili mladog Oscara Wildea), već i srca generacija koje će uslijediti, a slobodno se može reći i da je vjerojatnost da bi to planetarno oduševljenje moglo ikad splasnuti ravna nuli.

Neobične zgode

Priča o neobičnim zgodama male Alise, koja je jednoga dosadnog britanskog popodneva odlučila požuriti za bijelim zečićem, nervozno zagledanim u džepni sat, te se strmoglavila u podzemni svijet u kojem sve djeluje nekako naopako, nevjerojatno, pa i nemoguće, a nastanjuju ga nama danas znani i dragi likovi poput nacerene mačke ili gusjenice s nargilom, poludjela Klobučara, Ožujskog zeca ili, pak, pustih vojski igraćih karata i šahovskih figura, dosad u gotovo nijednom jeziku ovoga svijeta nije ostala neprevedena, a hrvatskom će se čitatelju, već naviklom na prijevode Antuna Šoljana, Predraga Raosa ili Mire Jurkić Šunjić, za koji tjedan ponuditi još jedan (iz pera Borivoja Radakovića te u izdanju zagrebačkih Edicija Božičević). U okrilju opće hrvatske financijske i duhovne nevolje taj prevodilački i izdavački svakako zahtjevan pothvat valjalo bi pohvaliti i stoga što bi nas novi prijevod u “jubilarnoj godini” mogao potaknuti na razmišljanje o tom bez ikakve dvojbe velikom književnom djelu, koje ne treba trpati isključivo u dječju književnost, nekmoli u nekakvu plitku literaturu “besmislice” koja nas se, kao tobože ozbiljnih čitatelja, navodno ne bi trebala ticati.

Svijet borbi

Nonsensom svoje logike “Alisa u zemlji čudesa” i nastavak “Kroz ogledalo” - kod istog nakladnika i u istom prijevodu također predviđen za ovu godinu - svakako zabavljaju čitatelje svih uzrasta, pružajući bar načas mogućnost izmicanja trpkoj, tobože smislenoj svakodnevici (o čemu valjda dovoljno svjedoče i uspjeh silnih ekranizacija romana, koje se ovdje ne bi mogle pošteno ni nabrojati). Logikom svog nonsensa, međutim, Carrollovi romani odvajkada fasciniraju i one malčice zahtjevnije recipijente, recimo matematičare, ali i filozofe i umjetnike (o refleksijama u popularnoj kulturi da se i ne govori), koji među njihovim recima ne pronalaze samo logičke i matematičke smicalice, već i jasne naznake nečega što bismo bez oklijevanja mogli nazvati strukturom same stvarnosti. Jer, dok su dokone mudrolije, o kojima Alisa, primjerice, raspravlja na čajanki kod ludog Klobučara i Zeca Ožujskog - je li izgovaranje onoga što se misli nužno jednako mišljenju onoga što se govori? - zapravo odraz problema koji se u logici rado naziva inverznom relacijom, druge igre riječi, poput one kad Herc-kraljica, odlučna da po svaku cijenu nekog podanika skrati za glavu, na zgražanje male Alise zahtijeva da se “prvo izvrši kazna, a potom izrekne presuda”, u okvirima suvremena svijeta, gdje pravo često i nije drugo doli puka jezična igra, zadobivaju sasvim konkretno, da ne kažemo životno značenje. Carrollov svijet, primijetit će Gilles Deleuze, svijet je užasnih borbi, “borbi dubina”, no autor je od prvotna naslova “Alisine pustolovine u podzemlju” po mišljenju filozofa vjerojatno i odustao zato što Alise neprestance osvaja i stvara “površine”, što je, kao u slučaju Möbiusove trake, zapravo funkcija matematike, koja će i “sukobe tijela” razblažiti u dvodimenzionalnosti igraćih karata (o simbolici površine zrcala da se i ne govori, a nečeg opsesivno filozofskog svakako ima i u motivu mačke koja nestaje, ostavljajući za sobom samo cerek).

Tko će prevesti pjesmu

S druge strane, logika smisla i besmislice prvenstveno je pitanje funkcionalnosti jezika i njegovih igrarija onkraj ogledala iste te logike, što nas u konkretnom slučaju vraća vrsnosti prevođenja. Svakako nije bez razloga da su se, suočeni s tekstovima Lewisa Carrolla, prevoditelji dosad najviše nadmetali u tome tko će efektnije prevesti poznatu pjesmu “Jabberwocky” iz romana “Kroz ogledalo”, koja, istkana dobrim dijelom od nepostojećih riječi, svoj poetski učinak postiže onomatopejama, “blendovima” i asocijacijama. Stoga nikako neće biti naodmet zavirimo li ovdje malo i u Radakovićevu “Hudodrakiju”: Bješe pržno - gljipki jašci / Brt i svrd daše sred trače. / Krhtni svi su metlojašci, / A zalut štakor pretrače. / “Bjež od Hudodraka sinko! / Kljove mu love, ralje grizu! / Bjež’ od ptice džudžubice / I Gromogroza u grizu!” Mudrome dovoljno? Svakako.

Mnogi će se na spomen ljuta Jabberwocka prisjetiti istoimene komedije Terryja Gilliama, no to je samo jedan od otisaka što ih je Carroll svojim romanima ostavio u popularnoj kulturi. Tragove njegove fiktivne Alise - osmišljene prema realnom predlošku Alice Pleasance Liddell, kćeri Carrollova oxfordskog kolege Henryja Liddella - i njezinih putešestvija po zemlji “čuda” danas možemo pronaći svugdje, od Monty Pythona do nadrealističkog slikarstva ( Dali, Ernst, Magritte...), od kazališta do lijepe književnosti. Jasne aluzije i asocijacije nudi nam, recimo, jezično itekako zahtjevan roman Jamesa Joycea “Finneganovo bdijenje” (Alis, alas, she broke the glass! Liddell lokker through the leafery, ours is mistery of pain), ali i film “Alice u gradovima” redatelja Wima Wendersa, koji pripovijeda o odiseji izgubljene djevojčice kroz bespuća Rurske oblasti.

‘Pitajte Alisu’

Na kazališnim daskama ističe se, primjerice, svojedobna adaptacija “Alise u zemlji čudesa” u režiji Roberta Wilsona, čiju glazbenu kulisu potpisuje Tom Waits, koji će, pak, i na svojim albumima (spomenimo samo “Alice”) ne jednom posegnuti za motivima iz romana. Naravno, tu je i zacijelo najpoznatija glazbena posveta Carrollovu romanu, pjesma “White Rabbit” američke grupe Jefferson Airplane (one pill makes you larger and one pill makes you small), dok će neki, poput Toma Pettyja, u tematiku istoga zaroniti i pjesmama i imidžom. Ušla je Alisa odavna i u svijet kompjuterskih igara, pa i programskih jezika, a kao “sindrom Alise u zemlji čudesa”, kod kojeg pacijenti sebe i okolinu doživljavaju halucinatorno iskrivljeno, bome i u medicinu.

Onkraj prijevoda na standardne jezike valjalo bi, aktualnosti za volju, spomenuti i jedan pomalo atipičan, predstavljen nedavno u Londonu. Tamošnji likovni umjetnik i dizajne r Joe Hale preveo je, naime, kako će objasniti, ponesen psihodeličnom atmosferom “Alise u zemlji čudesa” u klasičnoj animiranoj adaptacij i Walta Disneyja, Carrollov roman, koji se, uzgred, procjenjuje na 27.500 riječi, isključivo uz pomoć emotikona i tiskao ga na posterima odgovarajućih dimenzija. Ipak, dodat će, njegov slikovni jezik, uvelike inspiriran razmišljanjima Williama Burroughsa o hijeroglifima i budističkim tradicijama vizualizacije, najbolje se čita uz usporedno korištenje standardnog tekstualnog izdanja, pa bi to, vrag bi ga znao gdje se zapravo krije metajezik, možda bilo moguće i s hrvatskim. Uzgred, u tehnici Haleova međusobnog povezivanja emotikona nazire se sličnost s klasičnom zagonetkom rebusa, kakvima se, opet, Lewis Carroll rado služio i u osobnoj korespondenciji, o čemu svjedoče mnoga sačuvana pisma, poput onog rođendanskog, upućenog sedmogodišnjoj prijateljici Georgini Watson. Naposljetku, pisanje je uvijek neka vrsta šifriranja, željnog odgonetke u prijevodu. Isto vrijedi i za čitanje, ako se iole potrudimo. Za sve ostalo, kako nas u spomenutoj pjesmi o bijelom zecu, neobičnim pilulama, gljivama, logici i proporcijama, upozorava Grace Slick, “pitajte Alisu, mislim da će znati”.