BOŽIĆNA PRIČA MILJENKA JERGOVIĆA

A gdje je Marija?

Bili su dvoje brodolomnika na otoku okruženom beskrajem mora i horizonta, koje je samo dijete moglo spasiti iz toga neobičnog, rajskog zatočenja

Gospodin i gospođa nisu mogli imati djece. I kao što ponekad biva u životima ljudi da ih neka lična nevolja, na čijem popravljanju uzalud nastoje i u koju ulažu sve svoje nade, spasi i oslobodi svih drugih velikih privatnih i društvenih stradanja i katastrofa, tako su i njih dvoje proživjeli svoj vijek, a da nisu ni osjetili sve ono od čega su stradavali drugi oko njih. Mijenjali su se ustavi, prolazile su denominacije dinara, nakon njih šezdeset i osma, Hrvatsko proljeće i godine hrvatske šutnje, prijatelji su se razvodili od prvih, drugih i trećih žena, umiralo se iznenada, ginulo u prometnim nesrećama, žalilo za Titom i strahovalo od rata, silazilo se u sklonište, izlazilo na izbore, jedne, druge, treće, ljudi su se mijenjali i pretvarali u neke koji prethodno nisu željeli biti, samo je njih dvoje sve to mimoišlo. Bili su isti onakvi kao na početku, kada su njemu bile dvadeset i tri, a njoj dvadeset i pet, i kada su se za sva vremena zagledali jedno u drugo.

Sve je sa vama u redu, rekao im je prvi doktor, samo trebate biti uporni. To vam je, znate, statistika. A u statistici počiva jedan mali đavo. Iz jednog od tri pokušaja, kaže statistika, lopta će ući u koš, mudrovao je, ali tko zna koliko će vam dugo trebati da nakon prvog i drugog dođe taj treći. Možda ćete prethodno tisuću puta gađati prvi i drugi. Zato trebate biti uporni.

Pa su putovali u Ljubljanu, tamo su u to vrijeme bili najbolji liječnici, a zatim u Beč, pa u Bern. Tamo su doktori slijegali ramenima, čudili se, ponavljali više puta obavljene pretrage, ali barem nisu spominjali statistiku. Gospodinu i gospođi, svakome za sebe, uvukla se u pamet ta priča o malome đavlu, on ga je vidio kako izvodi slobodna bacanja, jedno pa drugo, jedno pa drugo, jedno pa drugo, i svaki put promašuje, a onda ga je zamišljala kako onako rogat i zlobno nasmiješen čuči u duplji u drvetu, kao što je ona u kojoj su živjele vjeverice Čip i Dejl, i vreba na njih dvoje. Ali nikada gospođa i gospodin jedno drugom nisu priznali te svoje opsesivne misli. Zašto bi joj to govorio? Zašto bi mu to govorila? Inače su jedno drugom govorili sve. Bili su dvoje brodolomnika na otoku okruženom beskrajem mora i horizonta, koje je samo dijete moglo spasiti iz toga neobičnog, rajskog zatočenja.

Ona je radila kao scenografkinja u kazalištu, on je bio projektant u Hidrogradnji. Kako li su se, Bože mili, njih dvoje našli!, čudio se svijet iz njihova nebodera. A u tom je čuđenju bilo samo dragosti. Gospođa je oduvijek bila umjetnička duša, život joj je prolazio među glumcima, redateljima i opernim dirigentima, i njihovim snažnim egzaltacijama i svakodnevnim patosima, preporođenjima i umiranjima. Gospodin je živio na gradilištima i u velikim svijetlim uredima, među papirima tako velikim da ih nije mogao uhvatiti u zagrljaj, ako ih ne dodirne nosom. Često je putovao, pa bi tjednima i mjesecima boravio po pustinjama niz koje protječe velika rijeka, među surovim i kamenitim srednjoazijskim planinama, u Rusiji, gdje su rijeke velike i mirne poput mora. Ona je također putovala, bilo sa svojim kazalištem, na gostovanja, turneje i festivale, bilo po drugim kazalištima, u sve krajeve bivše Jugoslavije, gdje je smišljala, crtala, gradila i postavljala scenografije za neke od najvažnijih predstava tog vremena.

Oboje su, tako putujući, gotovo svakodnevno dolazili u iskušenja. Nesvrstani svijet, kao i Rusija, Sjedinjene Američke Države i Kanada, gdje je gospodin također gradio i projektirao, obilovali su ljepoticama, tajanstvenim, pametnim i vrlo obrazovanim ženama, divljakušama u čija su njedra jugoslavenski građevinari polagali sve svoje brige, tihim i smjernim redovnicama iz čijih su očiju sijevali svi gromovi ovoga i onog svijeta, žene ovakve i žene onakve, pa bi gospodin po povratku gospođi o njima u čudu pripovijedao, istim onim glasom kojim joj je pripovijedao o sekvojama, cedrovima i češljugarima, i o beskraju iračke pustinje koja miriši na pokislo pa naglo osušeno rublje, ali im se nikad nije poželio primaknuti i nijednu nikad nije dodirnuo. Nije to bio celibat vjernoga muža, nego je na svijet bez nje gledao kao na televizijskom ekranu. I samo je žalio što joj ga ne može pokazati.

Ona je među taktilnim kazališnim svijetom, i svom tom mišićavom, znojnom i glasnom muškadijom, koja se vazda pomalo vrijeđa kad joj je neko žensko daleko i kad joj se podsijeku noge i okračaju ruke čim mu pokuša prići, bila na glasu kao nedodirljiva. Prvo se kroz šalu govorilo da gospođa ima opasnog muža - da, inženjer jest bio visok skoro dva metra i jak kao medvjed, s licem grubijana iz crnobijelog filma - a poslije su, kako to već biva, ogovaranja postajala grublja, teža i sumornija. Na kraju, kad joj se već bližila mirovina, a zemlja je tonula u novi bratoubilački rat, gospođa je u svim jugoslavenskim kazalištima i po svim kazališnim festivalima niz koje je minula njezina još uvijek vitka i uspravna figura, bila na glasu kao - lezbijka. Samo tako teatarska je muškadija mogla objasniti sebi i svim svojima zašto joj nikada nije mogla prići.

Njoj je već bilo četrdeset, i obišli su već sve europske i svjetske klinike, kada im je napokon jedan zagrebački liječnik, pritom ni jako poznat ni naročito slavan, rekao da ipak postoji fatalna, premda prilično rijetka, fiziološka prepreka zbog koje ne mogu imati djece. Pogledao je gospođu u oči, pa se obratio gospodinu. Ne, ništa nam dalje nemojte govoriti, prekinuo ga je gospodin, samo nam recite ima li tome lijeka? Liječnik je odmahnuo glavom. Dobro, rekao je gospodin, onda se tu dalje ništa ne može, pa je pograbio gospođu, gotovo je podigao u zrak, i skupa s njom izjurio iz ordinacije. Liječnik je začuđeno širio oči. Ovakvo što mu se još nije dogodilo.

Gospodin ga je istog popodneva nazvao, ispričao mu se i rekao da se plašio da im liječnik kaže nešto od onog što ni on ni gospođa ne žele znati. Znate kako je to kod naših ljudi, gospodin je rekao liječniku, kad neki par ne može imati djece, prvo što se pita jest - tko je kriv? U znak zahvalnosti, doktoru je poslao zlatno nalivpero, po koje je putovao u Trst, u onaj mali lijepi dućan pokraj trga koji gleda na more i koji je gospođu vazda podsjećao na kazalište. Ovo je najljepši četvrti zid u povijesti teatra, govorila mu je, tu nad morem trebalo bi odigrati Ričarda trećeg.

Nekoliko godina ranije gospodin je iz Damaska donio jaslice, načinjene od drveta, s figuricama od pečene gline. Jedva da su bile veće od kutije za cipele, ali nešto tako lijepo i u isto vrijeme živo on nikada nije vidio. Kada ih je ugledala, gospođi se oteo uzdah. I još jednom se u njega zaljubila. Izgledale su kao da su načinjene prije dvije tisuće godina. Fizionomije Josipa i Marije, i onih triju kraljeva, bile su sasvim bliskoistočne, tamne kože, semitskih crta lica. A djetešce je bilo sasvim bijelo, pružalo je ruke uvis i imalo neki začuđen izraz lica.

Bile su to jaslice, i bio je to teatar. Sve vrijeme pred taj prvi Božić uz jaslice, a onda i nekoliko sljedećih Božića, gospođa se igrala razmiještajući figurice, uklanjajući jedne i uvodeći druge, pa ostavljajući djetešce samo s kozom, jarcem i kozlićima. Gledao ju je s ganućem, pa s nekom tugom i zabrinutošću. Kraj godine nije dobro vrijeme. Tada se, više nego za svih drugih dana u godini, osjete samoća i ostrvljenost. Gospodin je mislio da riječ ostrvljen znači biti usamljen kao na ostrvu. Pa se malo i posramio kad mu je ona rekla da ta riječ znači nešto sasma drugo. Ali nema veze, još mu je rekla, zašto bi tebi riječ ostrvljen morala značiti ono što drugima znači, evo, i meni se sad čini da ona znači baš ovo što si ti sad rekao.

I tako su pred svaki Božić i Novu godinu bili ostrvljeni usred mora, u velikom krugu horizonta. Koliko god da su se brinuli jedno o drugom, nedostajao im je još netko o kome će se zajednički brinuti i tko će ih svojim životom i prisustvom učiniti manje smrtnim i konačnim.

A onda jedne godine nije više bilo djetešca. Kao da je život ružna i banalna metafora - a bit će da i jest, kad god nešto važno izgubiš! - od svih je figurica u kutiji s jaslicama, i od svih sitnica kakvih je stan bio prepun, za vrijeme ljetne adaptacije i ličenja moralo nestati baš djetešce. Gospođa je bila izvan sebe od užasa, gospodin je predlagao da od nekoga zagrebačkog kipara, možda od Marije Ujević, kojoj se ona divila, naruče da im izradi novu figuricu, ne veću od palca, ali gospođu je ta ideja samo dodatno uzrujala. I tad su se možda prvi i jedini put posvađali. Ili to nije bila svađa, nego međusobna vika dvoje usamljenih i nesretnih ljudi, kakva se često u ta doba godine razliježe našim neboderima i zbog koje, uostalom, ljudi za božićnih i novogodišnjih dana i ispaljuju petarde, jer je to jedini način da se nekako prikrije sav taj očaj.

Tog Božića kolijevka je ostala prazna. Isto je bilo i sljedeće godine, a onda i svih godina koje su zatim nailazile. U početku je to, možda, u oboje izazivalo i neke sumorne osjećaje, ali su se navikli - previše su jedno drugo voljeli, i jedno u drugom postojali, da se na sve ne naviknu - i postalo je normalno da u njihovoj štalici kolijevka ostaje prazna, a da se oko nje Josip i Marija pomiču, da kraljevi dolaze i odlaze, da kozice i jarčići žive svoje beštijske životiće, i da se sve tako sklapa u neko nepotpuno savršenstvo.

Gospođu su uz najveće počasti ispratili u mirovinu. Čak je vječni ravnatelj kazališta, neki vrlo sposobni i okretni čovjek, kojemu nije smetalo ni to što nije naše vjere, uspio ishoditi da predsjednik Republike pohodi kazalište i da nakon posljednje njezine premijere gospođi uruči odlikovanje. Gospodin je bio tako ponosan, toliko je pljeskao i tako se uzbudio da se na kraju rasplakao. Svi su ga morali tješiti, kao da je neka holivudska diva. I svi su se poslije tome od dragosti smijali.

Nakon toga više nisu odlazili u kazalište. Ona se plašila da tom svijetu ne bude na teret, kao što su kazalištu oduvijek bile na teret sve te ugasle zvijezde, svi ti jučerašnji ljudi. Ja nisam jučerašnja žena, govorila je, za mene sad počinje novi život!

Njegovo umirovljenje bilo je manje lijepo i idilično. Nekoć moćni građevinski giganti u međuvremenu su neslavno propali, a njegovu generaciju projektanata i graditelja zamijenili su neki nedaroviti momci i djevojke, koji više ne grade brane velikih hidrocentrala, mostove i poslovne tornjeve u Bagdadu i Adis Abebi, nego po Pantovčaku grade jeftine bavarske vile nogometnim menadžerima i ovlaštenim krijumčarima kokaina. Ali ne, nije gospodin bio ogorčen. O svemu tome govorio je s nekim veseljem, hvaleći dragoga Boga što je njega i gospođu na svijet poslao baš u njihovo vrijeme, jer da je slučajno Bog zakasnio, sad bi se gospodin mučio projektirajući vilu za Zdravka Mamića.

I kad već Boga spominjemo: nisu njih dvoje bili religiozni. Ili Boga u njihovom stanu nije bilo sve dok nisu stigle jaslice iz Damaska. Ali što to uopće znači biti religiozan? I tko to za sebe s pouzdanjem može reći da jest ili nije religiozan, govorila je gospođa kad su je o tome jednom upitali za dnevne novine.

U njezinom se životu nakon odlaska u penziju nije previše toga promijenilo, osim što više nije išla u kazalište. Po Jugoslaviji je još ranije prestala putovati, jer se Jugoslavija raspala, a kazališta u neovisnoj Hrvatskoj baš i nisu bila zainteresirana za gostujuće scenografe. Ali sve drugo je ostalo isto. Njemu se, međutim, promijenilo sve. Kao da e srušilo sve ono što je cijeloga života gradio. Tako je gospodin počeo stariti.

Jesu li okolnosti njegova umirovljenja izazvale demenciju, ili su predispozicije za tu vrstu zaborava sebe i svijeta uvjetovale njegov odnos prema umirovljenju, to nitko ne može reći, ali se gospodin već s navršenih sedamdeset i tri polako zaputio u svoju prazninu. Zanimalo ga je sve manje stvari, i sve češće se događalo da insistira na nečemu čega već odavno nema.

Proživljavao je otpočetka sav njihov zajednički život, navodeći nju, koja je bila i bistra i okretna, da nanovo preživljava ono što je već u sebi pregorjela. Recimo, to dijete. Zašto mi nemamo djece ako je doktor rekao da ih možemo imati? Najprije bi mu pokušavala objasniti da je to bilo davno, a onda je, shvativši da je uzaludno, pristajala na igru. I što je najčudnije, ta je igra nije boljela, nego ju je veselila. Bio je to njen privatni teatar. Alchajmer je ponekad bolji od Shakespearea!, oduševljeno je govorila.

Jaslice je i dalje svake godine postavljala, igrala se, pomicala figure, zavirivala u praznu kolijevku, provjeravala čega će se on sjetiti, a što je zaboravio.

Njega je, pak, sve to pomalo nerviralo. Živio je u svijetu u kojem je iza svakog ugla vrebao poneki strahić, u stanu koji je bio ogroman, ispunjen mnoštvom nepoznatih prostora, u parku i u gradu, Novom Zagrebu, koji nije poznavao. Živio je među sve samim nepoznatim ljudima, koji bi mu se uvredljivo privatno obraćali, kao da je s njima ovce čuvao, a on se pravio da ih oduvijek zna. Kao što se i sa njom pravio da zna i sve ono o čemu nema pojma. Jer ona je malo rebambila, svašta umišlja, štošta joj se priviđa, i htjela bi, luda jedna, da njena priviđenja budu i njegova. Tako se to gospodinu činilo.

Jaslice su i ove godine postavljene. Ona se igra s njima i u ovu nedjelju. Nahranila ga je, spremila na kauč, gdje bi željela da cijele večeri ostane, i da gledaju objavu izbornih rezultata. Jutros ga je vodila u školu na glasanje, pomogla mu da zaokruži ime koje je odabrala - premda nije imala što ni birati, znala je ona otpočetka za koga će glasati - kao đavolak sretna što njezin glas vrijedi dvostruko.

A sad i ona liježe u fotelju pred televizor, pomalo je malaksala, i dok novinar najavljuje rezultate izborne ankete, gospođa zatvara oči. I osjeća kako tone, a zatim i kako nestaje. Iznenadi je ta pomisao. O nestajanju.

Ujutro stiže patronažna sestra. Gospodin je zove teta Anđa. On ponekad misli da je to njegova tetka Anđa, koja ga je čuvala u djetinjstvu. Sestra je Imoćanka, jaka kao bik, i rado se šali s njim. On joj kaže: psssst, ona spava!

Teta Anđa, međutim, zna da gospođa ne spava, nego je umrla. Telefonira i usput mu donosi bijelu kavu, kruh i marmeladu, onako kako je to do jutros činila gospođa, pa dočekuje hitnu pomoć, mrtvozornike, sve te drage nepoznate ljude, koje gospodin dočekuje s prepoznavanjem. Smješka im se, govori o brani u Asuanu i o tome kakav je igrač bio Jurica Jerković. Oni brzo izlaze, i sve je opet normalno, osim što opet dolaze neki nepoznati ljudi.

Gospodina će smjestiti u dom, ali se čeka da prođe Božić. Teta Anđa noćiva s njim, noću ga pokriva, čuva mu strah od mraka. A onda je on opet veliki inženjer, dok je teta Anđa arhitektica iz Gvatemale. Razgovara sa njom na španjolskom, pa ga malo ljuti što mu ne odgovara.

Na Badnjak se gospodin ushodao po stanu. A gdje je Marija? Koja Marija?, uzvrati iznenađeno sestra. Kako koja, pa moja Marija, odgovara on. Sestra se u prvi mah ne uspijeva sabrati. Nema je, kaže. Kada dođe, govori gospodin, reci joj da se dječačić pojavio. Ja sad idem da mu kupim mlijeka, kaže, i produžava u dnevnu sobu, uvjeren da ide van.

Sestra se diže, prilazi kolijevci, u kojoj ugleda figuricu djeteta koje pruža ruke i u čudu je gleda.

Kao živo!, sebi govori, a zatim ustaje i odlazi po gospodina. Ne želi ga ostavljati samog.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:38