RAZGOVOR

Alan Hollinghurst: 'Nikad ne čitam suvremeni trash i trilere. Dosadni su!'

Pisac kojem je pošlo za rukom da priče o životu homoseksualaca postanu dio mainstream književnosti - bio bi najkraći opis engleskog književnika Alana Hollinghursta . Na svaki takav opis dolazi i onaj koji ga svrstava u red najboljih engleskih pisaca danas, vrhunskog stilista i nasljednika najboljeg u engleskoj književnoj tradiciji, riječima kritike “najboljeg suvremenog učenika Henryja Jamesa”. Stvarni proboj pisca koji svojim romanima pisanim iz gej perspektive ruši tabue još od 80 -ih dogodio se 2004., kad je “Linija ljepote”, roman o 20-godišnjem studentu književnosti, homoseksualcu Nicku Guestu, dobio nagradu Booker. Sedam godina poslije, Hollinghurst je objavio peti roman “Dijete stranca” koji ovih dana izlazi u prijevodu Jagode Splivalo-Rusan i Gige Gračan i izdanju Profila. “Ironična meditacija o evoluciji književnog sjećanja” bavi se slučajem neosobitog pjesnika ubijenog u 1. svjetskom ratu koji, spletom okolnosti, postaje onaj kojeg se citira u školama. Deseljećima poslije tajne prošlosti počinju se istraživati...

‘Linija ljepote’ bila je zamišljena kao posveta Henryju Jamesu, ‘Dijete stranca’ posveta je Alice Munro. Gdje je vidljiv taj utjecaj s obzirom na to da je vaše svjetove dosta teško povezati?

- Lojalan sam obožavatelj Alice Munro još od 70-ih. Zapravo, njezine knjige su među prvima koje sam recenzirao. Njezin utjecaj u ovoj knjizi nije vidljiv u ‘kopiji’ svijeta nego u strukturi. Prije par godina pročitao sam njezinu zbirku ‘Runaway’ u kojoj postoje tri priče o istoj ženi, a između svake od tih sekvenci je veliki vremenski jaz. Silno me se dojmila ta vrsta pripovijedanja, mogućnost pričanja priče nečijeg života, uz sve praznine koje čitatelj sam mora popuniti.

Proces starenja

Sjećanje i manjkavost pamćenja velike su teme ove knjige. Drugi nivo je proces kanonizacije autora. Što je bio prvi okidač?

- Na početku sam znao samo da želim pisati o 1. svjetskom ratu bez stvarnog spominjanja događaja iz rata. Imao sam ideju da jednu skupinu ljudi okupim prije rata i onda pratim što se s njima dogodilo nakon rata. Sjećanje je, naravno, bilo povezano s tim. Uostalom, to je tema koja vam se neminovno nameće kako starite, kad osvijestite kako se procesi u vašem mozgu mijenjaju; što ostaje, što nestaje, što upisujete. Kad sam shvatio da će jedan iz te grupe biti pjesnik s paralelnim tajnim životom koji pogine u ratu, dobio sam mogućnost da povežem sve razine preko načina na koje se povijest prema njemu određuje i kako pojedinci kontroliraju njegovu biografiju.

Roman ‘Dijete stranca’ može se čitati i kao kronika gej života i procesa koji su ga pratili u 20. stoljeću. Zanimljivo je da se u njemu može primijetiti i određena vrsta nostalgije prema periodu kad je takav život bio zabranjen. Niste se opterećivali potencijalnom kritikom takve ‘ideologije’?

- Sigurno ne bih nikad izabrao živjeti u represivnom razdoblju po pitanju seksualnog odabira. Svejedno, kao piscu, takva razdoblja su mi daleko zanimljivija, imaju daleko veći potencijal od suvremenosti. Otkrivanje seksualnosti za homoseksualce tada je paralelno bilo inicijacija u svijet kodova, procedura i tajnih mjesta, što je za roman beskrajno zahvalno područje jer već sama tajnovitost sa sobom nosi bogat materijal. Nostalgija je neminovna kad čitate bilo što povezano s prošlošću, ali nisam zabrinut zbog potencijalne kritike jer je pogrešno čitanje upisivati u takvo što moje privatne stavove. Ne zamaram se time. Nikad se nisam volio svrstavati u skupinu angažiranih autora. Svjestan sam da sva djela mašte, neovisno o namjerama autora, utječu na ljude jer su neminovno dio šire slike svijeta i razumijevanja svijeta. No, pisati sa svjesnom željom za pukom angažiranošću nije moj stil.

Koliko je meni poznato, barem prema vašim čitateljima u Hrvatskoj, interes za vaše knjige određen je interesom za književnost kao takvu. Kakva su vaša iskustva, koliko se promijenila percepcija vaših knjiga i njihova publika?

- Prve tri knjige percipiralo me se isključivo kao gej pisca, no stvari su se promijenile. Moja publika se, pogotovo nakon Bookera, proširila, raznovrsnija je i to su, doista, ljudi koje zanima pisanje kao takvo. Ipak, to se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o tome kako društvo tretira ta pitanja. Recimo, u Kini, gdje uopće nema gej literature, moje će knjige izazvati golem interes isključivo zbog tematike. Isto vrijedi za zemlje u kojima religija igra važnu ulogu. To je, naprosto, realnost.

Bez eufemizama

Jako vas hvale kad je riječ o opisu seksa od čega se u romanima nikad niste sustezali. Što pisca čuva od toga da dospije u konkurenciju za nagradu za loš opis seksa?

- Kad sam pisao prvi roman, u kojem je seks jako zastupljen, pisao sam o mladom čovjeku koji praktički živi kroz seksualne odnose. Samim time, seks je morao biti jako zastupljen i o njemu sam pisao s istom pažnjom kao što pišem o drugim aspektima života. Priča je ta koja određuje koliko će seksa biti u knjizi. Tajna je, ako to tako nazivamo, da pokušate biti precizni, da se ne služite eufemizmima. Česta su greška, primjerice u tzv. gej literaturi, opisi seksualnih odnosa kao čudesnih, atletskih izvedbi. Seks se rijetko može svesti na opis performansi, on sa sobom nosi puno različitih emocija, recimo - humor koji je pogrešno ignorirati. Dakle, ako pisac na nešto treba paziti kad piše o seksu, treba paziti da se ljudi ne smiju na krivim mjestima.

Jeste li još opčinjeni Henryjem Jamesom kao autorom?

- Ne, malo me pustilo. Sad otkrivam Thomasa Manna. Čitao sam, naravno, ‘Smrt u Veneciji’ kad sam bio mlađi, ali sam za ostatak njegova opusa bio sramotni ignorant.

Mann je opasniji od Jamesa kad je riječ o razvijanje ovisnosti. Kako ste se ‘skinuli’ s Jamesa?

- Moja opčinjenost Jamesom trajala je dok sam pisao ‘Liniju ljepote’. On me i dalje jako zanima. Sad izlazi njegova sabrana korespondencija. Plan je da bude objavljena - u 140 tomova. Znam, zvuči dosta nevjerojatno. Bilo kako bilo, dosad je izašlo nekih šest tomova i ja to redovito kupujem i čitam, ali nemam potrebu vraćati se njegovim romanima. Barem zasad.

Čitate li ikad trash?

- Ne, to mi je dosadno. U svijet književnosti ušao sam kao pjesnik, tako da sam se načitao drugorazredne poezije u životu, ali nemam baš snage za suvremeni prozni trash. Ne znam što bi me moglo natjerati da posegnem za nekim trilerom. Imam svoje tajne strasti: fasciniraju me zaboravljeni autori. Osjećaj kad uđete u antikvarijat i vidite police zaboravljenih knjiga pisaca kojih se više nitko ne sjeća. Čak i oni koji su do prije pedesetak godina bili iznimno cijenjeni i prodavani. To je istodobno komično i tragično i mislim da sam to pokušao istražiti u ‘Djetetu stranca’, tu varljivost stvaranja reputacije pisca, pogotovo kad se ona stvori slučajno, neovisno o kvaliteti.

Slovite za velikog perfekcionista. Kao takav, kako znate kad je konačno kraj rada na tekstu?

- Kod mene je to obično motivirano praktičnim razlozima, puštam ih kad ostanem bez novca. Ovaj roman je trebao imati između 250 i 280 stanica, ali me ponijelo i premašio sam 500. Očito je da mi je bilo potrebno i dvostruko više vremena, tako da je nestanak novca znatno ubrzao stvari. Podrazumijeva se da uvijek imam osjećaj da sam mogao bolje, ali sam svjestan koliko takav odnos prema tekstu može biti moćna iluzija. Kad je u SAD-u izlazilo novo izdanje ‘Večernje zvijezde’, imao sam snažan poriv da ga iznova napišem, izbacim gomilu toga, ali to je proces koji zahtijeva vrijeme i ishod je nesiguran. Sentimentalnost prema vlastitom tekstu dio je te priče. Svaki put kad završite neki roman osjećate gubitak. Kako i ne biste ako ste se, barem u mom slučaju, godinama igrali s tim likovima. Taj osjećaj gubitka nije, ipak, jači od osjećaja olakašanja jer ste napokon došli do kraja. Uvijek sam svjestan svih mana, svjestan da je moglo biti bolje i kad čekam prve povratne informacije o nekom novom djelu, zadržavam dah i čekam kada će to netko vidjeti i reći kako je grozan.

Ponavljao mantru

Jesu li kritičari ikad primijetili ono što vi sami zamjerate svom djelu?

- Ne, barem onda dok ja to pratim. Taj osjećaj nakon nekog vremena izblijedi. I dalje ste svjesni mana, ali na to više ne možete utjecati. Imate dovoljno problema s onim na čemu trenutno radite.

Engleski mediji silno su negodovali kad ‘Dijete stranca’ nije završilo u užoj konkurenciji za Booker. Jeste li vi bili pogođeni?

- Naravno da jesam, ali razočaranje je trajalo par dana. Iskustvo me dosad naučilo da se morate pokušati objektivno postaviti prema nagradama i recepciji djela općenito. Uvjeren sam da je moja knjiga bila bolja od nekih romana koji su te godine završili u užoj konkurenciji. Kad sam shvatio da su oni prošli, a ja ne, kao mantru sam si ponavljao: ‘Tvoj roman je bolji’. No, na duge staze nema neke utjehe u tome. Ako nastavite razmišljati o tome, poludjet ćete. Da, bilo bi lijepo da sam se našao na tom popisu, bilo bi lijepo da sam još jednom dobio Bookera, ali nisam ga dobio. Žao mi je zbog novca. Srećom, knjiga je dobro prošla, dobila je neke druge nagrade, istina bez popratnog čeka, i ne smijem biti nezahvalan. Primijenio sam provjereni recept - prestani misliti na to.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 05:21