Moj muž

‘Alisa želi dijete i misli da joj je partner neplodan, očajna konstatira da joj vrijeme curi. Puna je života, a ograničava samu sebe‘

Petra Svrtan

 Davor Pongracic/Cropix
U ZKM-u je sutra premijera predstave prema Rumeni Bužarovskoj u adaptaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. Razgovarali smo sa Petrom Svrtan

Skice brakova i portreti partnera koji lažu sebi i drugima, konformisti koji pristaju životariti pokušavajući (pre)živjeti, nasilnici, iznutra zapreteni i nesigurni likovi, ljudi u zrelim godinama koji iznova grade vlastiti, rasprsnuti identitet pri tome ponekad iznova odustajući od sebe ne bi li zadovoljili druge, redom ljudi čije osobne sudbine zrcale i vrijednosti društva u kojem žive - patrijarhat, nacionalizam koji genezu vuče iz kompleksa malog naroda, licemjerje, predvidljivi društveni stereotipi, sve su to teme o kojima piše u nas puno prevođena i dobro poznata makedonska autorica Rumena Bužarovska. U Zagrebačkom kazalištu mladih sutra je premijera predstave "Moj muž", nastale prema kratkim pričama Bužarovske u adaptaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski.

Bužarovska odlično portretira likove, u svojim pričama uspijeva dočarati "unutrašnjost" ljudi o kojima pripovijeda.

Petra Svrtan u predstavi igra više uloga. Među ostalim Alisu, ženu koja želi dijete i misli da joj je partner neplodan; za sebe, očajna, konstatira "tik-tak, tik-tak, meni vrijeme curi". Gorka iznutra, Alisa je podstanarka s minusom na tekućem računu, čini joj je da je život svima bolji negoli njoj.

Što je Petri Svrtan bilo najzahtjevnije pokazati u Alisi, s čime se najviše bavila gradeći lik na pozornici? "U svaku ulogu trudim se utkati dio sebe jer vjerujem u glumačko autorstvo kao jedan od glavnih pokretača unutarnjeg života na sceni i u rad na ulozi kao na još jednoj od prilika za rad na sebi. S Alisom se dogodilo da mi se dugo činila daleka, kao da je uopće ne poznajem, ali nekoliko dana prije premijere, dio mene koji je u Alisi pogodio me kao vlak, iz Alisine utrobe direktno u moju. Sjajna dramatizacija Tomislava Zajeca, režija Dore Ruždjak Podolski i svijet Rumene Bužarovske udružili su se i pokazali nam u zrcalu dijelove nas u koje se ponekad ne usudimo pogledati, sva svjetla i sve mrakove u predivnom spoju ranjive ljudskosti. Alisa je žena puna života, potentna, željna intenziteta, avanture, a samu je sebe ograničila povjerovavši u to da ne zaslužuje više od onoga u čemu živi. Bolno je u njoj osjetiti život koji želi procvasti, a oko nje jalovu zemlju u koju što god posadiš umre. U Alisi su sva ograničavajuća vjerovanja koja imamo o sebi i koja nam onemogućavaju da živimo punim kapacitetom. Pristati na društveno nametnute norme i očekivane životne gabarite čini mi se kao smrtna presuda i zajedno s njom borim se u ime svih žena."

Petra Svrtan u kasnim je dvadesetima. Ima li ta generacija žena više slobode i autonomije negoli generacija njihovih majki? Koliko i kako na to utječe novi val konzervativizma prisutan u javnom prostoru i medijima? "Imamo više slobode i autonomije, ali još same sebe ograničavamo htijući da se svidimo, da budemo uvijek lijepe, uvijek mlade, da služimo kao ukras i nekakav totem savršenstva. Što se više želimo svidjeti svijetu i biti pristojne i poslušne, smanjujemo svoj prostor djelovanja i stvaranja, bivamo manje i neprimjetnije, podložne kontroli. Zamislite svijet oslobođen estetskih zahvata, peglanja bora, dijeta, kontrole nad ženskim tijelom općenito i zabranjivanja abortusa, oslobođen potrebe da se ženstvenost modelira po nekakvim zastarjelim limitirajućim principima. Zastrašujuće za jedan opako patrijarhalni ustroj, zar ne? Cijeli prostor ženske slobode koji se tada oslobađa, da budemo kakve želimo biti, da govorimo i smijemo se i plačemo glasnije i stvarno povjerujemo da zaslužujemo veći prostor, da se ne sramimo toliko, da budemo velike, divlje, nesputane kraljice. Mislim da treba ustrajati u borbi i bunt protiv takvog ustajalog, smrdljivog, močvarnog društva jedino je što me zanima."

image

Predstava Moj muž

Zkm/
image

Predstava Moj muž

Zkm/

Odnedavno izvodi monodramu "Digitalno sama" u režiji Ive Srnec Hamer, priču o usamljenoj i nesretnoj djevojci u doba društvenih mreža. Govoreći o toj drami Dine Vukelić kaže:

"Intuitivno sam osjetila neku autentičnost koja je provirivala iz tog teksta i neki njegovi dijelovi rezonirali su sa mnom. Osjetila sam priliku za vlastito ogoljivanje, za susret s djevojkom u sebi koja tijekom predstave postaje svjesna da ima problem, da je na prekretnici i ako se sad ne uhvati u koštac s tim problemom, zaista će istrunuti u površnosti, usamljenosti i brojnim obrambenim mehanizmima kojima se služila da se zaštiti od svijeta koji ju je povrijedio. I sama sam bila na jednoj takvoj prekretnici i volim razmišljati o tome kao o trenutku svog ponovnog rođenja. U Dininu tekstu je to ta ‘crta gdje počinje život‘, crta na kojoj stojiš i ako se ne baciš hrabro u nepoznatom smjeru i počneš zaista živjeti, padaš natrag u isti taj poznati vrtlog straha od života."

image

Petra Svrtan

Davor Pongracic/Cropix

U "Digitalno sama" glumica je na pozornici sama, riječ je o monodrami. Kako je nositi čitavu pozornost publike na svojim leđima? "Pristala sam na taj projekt baš zato što je to monodrama, od kolega čuješ da je to ‘najteža forma‘, a obožavam izazove i obožavam istraživati i rušiti vlastite granice. U procesu sam naučila da je zaista najteža u smislu sulude odgovornosti prema samoj sebi, spoznaje da sam samu sebe puno puta u životu iznevjerila, pogazila vlastita obećanja sebi, a u formi monodrame jednostavno moraš vjerovati sebi dovoljno da se dogodi predstava. Svijest da je svaka proba i svaka izvedba samo tvoja, da je to prostor da isprobaš sve što želiš, da se igraš sa sobom i širiš svoje granice je jeziva, ali i oslobađajuća. Redateljica Iva Srnec Hamer i ja smo štreberice i stvorile smo okvir i utemeljile sidra za koja se uvijek mogu uhvatiti, ali koja mi omogućavaju i život koji se rađa svaki put iznova, ovisno o tome tko sjedi u publici i kako publika diše sa mnom. U monodrami mi je, osim vlastite sjene, jedini partner publika i predivan je osjećaj htjeti leći u njihov zagrljaj."

Petra Svrtan godinama je patila od poremećaja prehrane koji se u novije doba dijagnosticira kod sve više, najčešće mladih ljudi, ne samo djevojaka, nego i mladića. Što je bilo ključno u njezinu oporavku? "Toliko sam bila opterećena, stiješnjena, živjela u maloj mentalnoj kutiji u kojoj nisam mogla ni desno ni lijevo ni naprijed ni nazad, nisam bila sposobna uživati, veseliti se, tugovati, moj unutarnji život bio je santa leda, permafrost, smrznuta zemlja, život u strahu od pogreške, od sebe same, od života samog. Nisam voljela ni najmanji atom svog bića, toliko sam htjela biti netko drugi, ali nisam znala tko. Kad sam dotakla dno, zabrinula sam se da će ostatak mog života izgledati ovako i prepala sam se da ću zauvijek biti promatrač vlastitog života, a ne aktivni sudionik. Javila sam se na psihoterapiju i to je bila najbolja odluka u mom životu. Tu je ta crta razgraničenja i ponovnog rođenja, a taj skok s litice u nepoznato je skok prema sebi, gradnje ljubavi prema sebi, svijesti da imamo veliki kapacitet za ljubav. Poremećaj prehrane želi nas učiniti manjima, to je taj glas koji ti ponavlja da si bezvrijedan, da nisi sposoban za ljubav, a kod mene je imao i puno veze s mojim perfekcionizmom. U međuvremenu, učim da je dovoljno i samo biti, samo postojati, bez velikih očekivanja od sebe i da treba biti dobar prema sebi, uvijek se maziti i grliti iznutra, ne doživljavati se toliko ozbiljno, biti autentičan i buntovan, ne bojati se neprihvaćenosti. Biti prihvaćen u nekim općim mjerilima ubitačno je dosadno i stvara četu sljedbenika, a ne kreatora i individualaca. Zato sad oko sebe vidimo toliko ljudi koji isto izgledaju, isto se odijevaju, isto zrače, kad progovore čujemo ista, generička, opća mišljenja, a svatko od njih u dubini svojeg bića ima želju za ekspresijom koja se izgubi u sivilu, monotoniji i ogradama. Htjela bih da ljudi budu hrabriji, beskompromisno, ludo, nepatvoreno, neočekivano, raznobojno svoji, da manje uništavaju, a više kreiraju. Možda je to moj život s glavom u oblacima, ali uvijek sam protiv pasivne pomirbe s onim što je, a svim srcem za revoluciju."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 19:30