GORDANA FARKAŠ SFECI

Ana Karenjina ne bi trebala biti u lektiri. Sa 18 to ne razumiješ

 Darko Tomaš / CROPIX
Znate što? Hrvati su ful trendovska ekipa. Beigbeder je početkom 2000-ih bio pošast. Selebritiji onog vremena zaustavljali su me na ulici i pitali mogu li doći na promociju. On je baš osjetio slavu pisca

Pijanistica?

Ona “Pijanistica”?

Ona koju je napisala Elfriede Jelinek, a film po njoj snimio Michael Haneke, 2002.,uposlivši pritom Isabelle Huppert u glavnoj ulozi? Otkad sam u knjižari ugledala tu slatku (i neveliku!) knjigu s naslovnicom na kojoj stidne dijelove na ženskoj figuri prekriva klavijatura, držim izdavača OceanMore na oku. Nisam ja neka faca, pročitala sam - koliko? - njihovih knjiga, jer čitanje ipak traje malo dulje nego što su ljudi spremni priznati, ali čini mi se da Naklada OceanMore, uvijek znajući svoju mjeru, upravo doživljava zaslužene sjajne trenutke.

Kakav je to osjećaj kad upravo postajete izdavačka zvijezda?

- A... sad ću umrijeti od smijeha...

Ozbiljna sam. Mala izdavačka kuća, odlične knjige, simpatična vlasnica, dobar imidž...

- Dobro, veći je interes zadnjih nekoliko mjeseci, ali ja to više vidim kao stjecaj okolnosti jer smo, od sedam naslova, objavili tri-četiri udarna.

Objavili bi ih i drugi da su uspjeli. Pa bi rekli, da, normalno, ali mi pratimo, grizemo, imamo misiju.

- Drago mi je kad postoji interes, mogućnost promocije, ali na ovim prostorima... sve je to pretjerano. Mi smo uvijek bili samozatajni, na vlastitim resursima. Ako želiš uredno poslovati, ne možeš se širiti. Vječito su veliki izdavači, sa svojim velikim lancima knjižara, uvjetovali poslovanje. Ako mi netko platiti sa 6 mjeseci zakašnjenja ne mogu planirati, zapošljavati. Sada nas prvi put ima čak četvero zaposlenih, premda je knjiga u maloprodaji dosegla najnižu točku. Uz to što je lani objavljeno 50-60 posto knjiga manje.

To se moglo očekivati, da će se ljudi nakon recesije najsporije vraćati kulturi.

- Možda prodaja čak i nije tako loša koliko naplata, broj prodajnih mjesta se smanjuje, ni na što se ne možeš osloniti. Ne znaš što će biti za mjesec-dva s tim ljudima koji prodaju tvoje knjige. Hoće li propasti, hoće li to tebe povući za njima...

Ali i kad ste počeli, mislim 1998., uvijek je bilo tricky, uvijek su se izdavači žalili, pa nestalo je knjižara, pa PDV, osim ako im to nije neki tik...

- Ne, ne, bilo je drukčije vrijeme, i neki svoj zenit knjižarstvo je osjetilo oko 2006. Uvijek su bile neke pozitivne brije... do 2008.

Moja borba, rekao bi Knausgård. I njemu je borba donijela samo dobro.

- Čovjek se iscrpi.

Ali zato su u OceanMoru Kristian Novak, treći dio Knausgårda, vaše vjerne žene, Elfriede Jelinek, Herta Müller, Alice Munro, Beigbeder, Krasznahorkai...

- Sada smo baš objavili, nama petu, zbirku Alice Munro “Život djevojaka i žena”, ranije priče, možda još nema toliko onog potkožnog sarkazma i ironije kao kasnije, ali već se osjeti nevjerojatna lucidnost.

Tri žene, tri nobelovke... a vi samo željeli biti kod kuće dok vam kćeri odrastaju. pa ste se počeli baviti izdavaštvom. Koliko Nobelova nagrada pomogne prodaji?

- Činjenica je da je u Hrvatskoj to jedina relevantna književna nagrada, već 25 godina to je tako. Na primjer, objavili ste dobitnika Goncourta, Man Bookera... Kao da i niste. Jedino što naš čitatelj prepoznaje je Nobel.

Sreća da je Houellebecq već bio slavan kad je dobio Goncourta.

- A i ja moram priznati da mi je posebno drago što sam sve tri dame objavila prije nego što su dobile Nobela. Prvu Elfriedu Jelinek 2003.

I ja sam je kupila kupila čim je izišla jer sam gledala Hanekeov film. Kako ste vi otkrili Jelinek, za čitanje tešku, po smislu mračnu?

- Kad bih djecu strpala u krevet, surfala bih do dva, tri ujutro. Novinske informacije postaju prespore, recimo, London Book Review, Times Literary Supplement. Pretplaćena sam na francuski Lire. Ali, za jedan dan surfanja možete naći pet potencijalno zanimljivih autora, što u novinama ne možete. A sad već imam oko. Jer, svjetska produkcija, to je strašno. Izlazi godišnje 5000 proznih naslova, što da radite s tim?

Što vi radite s tim?

- Mora me zainteresirati naslov. Žanrovska književnost ne dolazi u obzir. Lakše je ako su prevedeni na engleski... Jelinek je imala fenomenalne kritike po Europi, vidjela sam da je to neko štivo... i prvo mi se svidjela ta mračnost. Ni ja nemam baš neki veseo pristup životu...

To bi se za vas zadnje reklo.

- Ali je tako. Zanima me kako se čovjek nosi s tim mrakom. A mi smo zaključili da se prodala zbog naslovnice, ako je se sjećate.

Bez brige, ta knjiga neće napustiti moju policu. Herta Müller?

- Prvu sam objavila njenu knjigu “Remen, prozor, orah, uže” oborila me s noguta stravična priča iz Ceausescuove Rumunjske. Mislila sam si: ona je najjači pisac trenutno u Europi - hoće li joj dati Nobela? I fakat. Malo su me i iznenadili.

Draža mi je bila “Da mi je danas bilo ne susresti sebe”, ovu koju spominjete zbilja je premučno čitati. No, Vidjela sam da ste bili razočarani Nobelom Dylanu.

- Za kantautora je zaslužio sve što postoji. Ali... ostavi mi Nobela piscima. Ne znam što su htjeli time.

Vi dosad niste imali puno iskustava s hrvatskim nagradama s obzirom na to da objavljujete uglavnom strane pisce. Mislite li da one koliko-toliko odgovaraju kvaliteti ili su stvar lobiranja, da se tu zaustavim...

- Ne želim uopće spekulirati o tome. Ima nekih upitnih odluka, ali u načelu mislim da je ok. Meni je grozno stalo, što se nije dogodilo svih ovih godina, da se etablira barem pet-šest nagrada, da postanu relevantne, da ti, kad na knjizi vidiš naljepnicu “Nagrada Fran Galović” ili “Ivan Goran Kovačić”, to moraš kupiti. I da se po inerciji proda 10.000 komada. Tako je u Francuskoj. Koje je to uzbuđenje kad se sužavaju krugovi za Goncourta! Mislim da bi to bilo važno i za promociju samog čitanja, i knjige, autora, izdavaštva... Kod nas nikad nemaš novaca za promociju knjige agresivno, kao za... Prostamol. Ili Espumisan!

Iz raznih razloga to je teško očekivati, čak ni NIN-ova nagrada, koja je nešto sasvim izuzetno u ovim krajevima, ne uspije uvijek napraviti pisca, kao što je u zadnje vrijeme uspjela, na primjer, s Draganom Velikićem. No, vi... čitate cijeli život.

- Cijeli. Nekad, nije bilo gadgeta, zanimljive televizije, nikakvih distrakcija sa strane. Mogao si jedino ići u knjižnicu posuditi Charlotte Brontë, Archibalda Cronina. Ili, sjećate se Johannesa Maria Simmela? U šestom-sedmom osnovne to je bilo to. Završila sam komparativnu književnost i francuski, u srednjoj mi je predavala Slavenka Drakulić i s Majom Miles i Vesnom Kesić zadojila nas feminizmom.

Smatrate se feministicom?

- Hm... moj život je ful feministički, ali u aktivističkom smislu - to ne. Neke stvari se podrazumijevaju, u odnosu sa suprugom nema drame, svatko obavi svoje, imaš svoj zarađeni novac i ne moraš nikome polagati račune kako ga trošiš, što je jako važno. Ne osjećam se diskriminiranom u odnosu na drugi spol, mogu puno stvari raditi a da me nitko ne sputava... ako mi se čita knjiga, nitko me neće gaziti jer nisam oprala suđe. Iako, da budem cinična, najveće feministice oduvijek su bile aristokratkinje, kako se ono kaže, to je zlatni standard feminizma. Brinule su se praktički samo za sebe.

U čemu je tajna dobrog urednika? Kad sam intervjuirala Zlatka Crnkovića, on je uvijek jako volio govoriti o svojim promašajima, kako je odbio Kiša ili nije uspio prodati ambiciozno opremljenog Salingera... ali od vas bih ipak rado čula ono drugo.

- Uvijek je tu pitanje mojih afiniteta. Jako malo sam knjiga objavila koje nisu u mom temperamentu, duhu, bilo je promašaja, naravno, naročito kad sam slušala preporuke agenata! Ali nakon dvije, tri greške, shvatila sam. Kad ja stojim iza knjige, to je to. Možda još 500 ili 1000 ljudi to voli, ali zato smo mi mala izdavačka kuća i ne pokušavamo pokriti sve. Dakle, baviš se aktualnom svjetskom prozom, ako je kontroverzna, još bolje... pomalo elitistička, jer ne može zahvatiti široki sloj publike. Ali meni je to ok, pogotovo prevesti takvu knjigu na hrvatski. Recimo, Krasznahorkai. Tko čita na mađarskom? Dobro, njegova djela su sad prevedena na engleski, njemački, ali tako su teška da morate biti genijalni da biste ga uopće mogli pratiti.

Jedno vrijeme ste izdavali chick lit, nema sumnje, da opstanete.

- Točno. Nekoliko godina je to bila dosta stabilna financijska injekcija, Ali ja objavljujem “Šopingholičarku” i istovremeno Hertu Müller. I Lucíu Etxebarríu. Onda se chick lit ugasio sam po sebi, a meni više nije ni trebao, ali mislim da to sve skupa ima i neku funkciju, da neka klinka nauči pročitati 200-300 stranica u komadu. Pa će valjda s 25 pročitati i “Anu Karenjinu”. Apsolutno sam sigurna da je potpuna pogreška što je ta knjiga u lektiri, jer s 18 godina je cure, a pogotovo dečki, uopće ne mogu shvatiti!

Koji su vaši najdraži pisci, inače?

- Thomas Bernhardt i moje prošlogodišnje otkriće, Jens Bjørneboe, Norvežanin, kod nas ga objavljuje DAF. Genijalno, baš ga želim promovirati, trilogija se zove “Trilogija ljudske bestijalnosti”.

Tko bi rekao da nam je jedan od zadnjih razgovora bio o cherry rajčicama, koje su vam počele dozrijevati taman uoči odlaska na more, pa ste onda i ta stabalca ponijeli sa sobom...

- Sjećam se, prije par godina. To mi je bio neki odušak, bila sam se jako iscrpila, sama sam sve radila, sada ne mogu zamisliti da mi Neven Vulić i Helena Matić ne pomažu. Danas, da opstaneš, moraš se jako puno baviti aplikacijama za prijevode i potpore i moraš biti u tijeku jer iz vlastitih resursa, s onim što zarađuješ, ne bi imao novca za nove projekte. Ali sad imam i velike grmove artičoka, koje sam uzgojila od sjemenke do... očekujem ozbiljan prinos, barem za četiri ručka.

Dobro, Dostojevskog ste obožavali, ali ste bili poznata faca 80-ih pred Zvečkom. Rock and roll mladost.

- Ma kaj ću vam to pričat, to je dosadno... A dobro, u našu srednju školu, Centar za kulturu, tako su se pojavili ti dečki iz Poleta i pitali hoće li tko pisati za Polet, par nas cura je počelo pisati... nadobudne tinejdžerice, ja se sjećam kad sam sa Šimom Strikomanom hodala po Trnskom i skupljala materijal za priču o veš-kuhinjama koje su siromašni ljudi pretvorili u stanove, a cijela se zgrada bunila. Eto, bila sam socijalno angažirana već sa 17 godina.

Pred Zvečkom su bili ljudi s kojima ste se družili.

- Snježana Banović i ja bile smo baš nerazdvojne prijateljice, imaš 17 godina, cijeli svijet je pred tobom i tako se i osjećaš. Sve što si htio praktički si i mogao, čak i ti honorari od Poleta bili su ok, a nisi imao na što ni trošiti, ni na odjeću, ni obuću, šminku, ničega zapravo nije bilo. I onda se družiš... u redakciji je glavni urednik bio pokojni Zoran Franičević, urednik kulture Sven Semenčić i, što je zanimljivo, urednik društva Siniša Pavlović, kojeg sam potpuno izgubila iz vida dok se nije nakon 30 godina pojavio u procesu Đureković kao odvjetnik obitelji. Pa upoznaš fotografe, Zelmanovića, Posavca, Krpana, Strikomana.

Pred Zvečkom ste upoznali i supruga, Paola Sfecija?

- Ne, s mužem me upoznao Džoni. Kako je Snježana s njim hodala, jednog dana je rekao - e, ja te moram upoznati sa svojim prijateljem, vi ste rođeni jedno za drugo. I upoznao me s Paolom. Kao da je imao nadnaravne sposobnosti kad se na kraju sve to obistinilo. Lapidarij, Kulušić, Studentski, SKUC, cijeli tjedan muvane... nije bilo previše mjesta kao što ih danas ima, ali lijepo doba. Danas se i tu vole pronaći kontroverze, novi val, mladi ljudi koji nisu bili svjesni okolnosti u kojima žive. Mogu i to prihvatiti. Ali nas su zanimale neke druge stvari. Slušala sam Brucea Springsteena, Talking Headse, onako, stavim na gramofon i slušam tri mjeseca bez prestanka. Što se moralo pročitati? Se možete vi sjetiti?

Konstantinovićeva “Filosofija palanke”? Ali za mene, tada, Kundera.

- Neee... Ja sam 1983. ozbiljno obožavala “Ključ nebeski” Kołakowskog. I mislim Karla Štajnera, “7000 dana u Sibiru”.

Štajner, možda je bio malo ranije.

- Ne znam, ali mislim da je to bio moj prvi, tvrdi dodir s politikom. Baš me streslo. Slušali su se Solar i Matvejević. Najozbiljnije se čitala lektira - Kafka, Camus, Sartre, Tolstoj, Dostojevski, a “Majstor i Margarita” - vrh. Pa “Drugi spol” Beauvoir u izdanju BIGZ-a i Susan Sontag, “Bolest kao metafora”. I čitali su se “Autsajderi” Hansa Mayera...

S pogovorom Nenada Popovića. Jesu, i nosili pod rukom.

- Jer, znate što? Hrvati su ful trendovska ekipa. Beigbeder je početkom 2000-ih bio pošast. Selebritiji onog vremena su me na ulici zaustavljali i pitali jel’ mogu doći na promociju. On je baš osjetio slavu pisca.

Kako ste došli do Knausgårda? Što god o njemu mislili, sada je velika zvijezda.

- A tražili smo od vlasnika prava da nas čeka tri-četiri mjeseca, ozbiljno stavili šapu na to, a kad smo se javili, uzvratio nam je da je još jedan zainteresirani hrvatski izdavač. Na što sam izgubila živce i rekla - nema šanse!

Što se trenutno u Europi očekuje od romana?

- Što bi rekli u filmu - mene zanima drama. A to znači da netko propituje i iznalazi neka rješenja na pitanja koja su jedino važna - život i smrt. Pred ta dva pojma čak su i ljubavne priče smiješne. Više me zanima to čovjekovo stremljenje, svjestan je da ide prema dnu, prema kraju, pa sada što se tu može desiti, na koji način o tome razmišljati a da si odmah ne ispališ metak u čelo.

Nije vrag da razmišljate o smrti?!

- Pa, da! Ali ništa mi ne pada na pamet osim jednog beskrajnog straha. Život u svakodnevici nije nešto, prilično je banalan, koliko ima dana kojih se uopće ne sjećaš? Sjećaš se nekih ekstavagantnih trenutaka i moraš samog sebe uvjeravati da sve to ima nekog smisla. Živiš, dan za danom... I onda se uvijek sjetim Jeana Améryja i njegove knjige “Dići ruku na sebe”...

Baš toga?! Ničeg manje turobnog?

- Ali to nije nimalo mračno, nego je baš na jedan blizak, normalan, hrabar način objašnjen tvoj život u kontekstu nekog kozmosa. Što mi tu naričemo nad svojim boleštinama, i hoću li živjeti 74 godine, ili 82... pa nije to neka drama. Moram reći da me fascinirao papa Ivan Pavao II. i njegova posljednja propovijed pred smrt. Na tom licu se zaista moglo vidjeti da je čovjek spreman. Nikakav užas, nikakav strah, na njegovu licu. Nego - ok, ovo je gotovo, možda počinje nešto drugo, možda ne, ali ja sam miran. To mi je ideal.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:15