Andrzej Stasiuk: Volim Balkan, tu mi nikada nije dosadno

ZAGREB - Andrzej Stasiuk jedan je od najvažnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pisaca, poznat ovdašnjoj publici po prijevodima svojih knjiga - “Devet”, “Moja Europa”, “Zima”. Prvu zbirku priča “Hebronski zidovi” Stasiuk je objavio je kad je imao 32 godine, a od tada objavljuje prozu, eseje i poeziju gotovo godišnjim ritmom. Živi u karpatskom planinskom selu Czarne odakle sa suprugom vodi malu nakladničku kuću.

U Zagrebu je bio kako bi predstavio svoj najnoviji prijevod “Na putu za Babadag”, prozne zapise o putovanjima Istočnom Europom u izdanju Frakture. S poljskim književnikom razgovarali smo uz pomoć prevoditelja Siniše Kasumovića.

Što u praksi znači biti najprevođeniji poljski pisac?

- Znači to da me moje kolege, poljski pisci, sve više mrze, što je dobro jer mržnja stimulira i potiče. Prijevodi mi donose i nešto lijepo - otvaraju mi nove mogućnosti za putovanja. Ne bih sada bio tu, u Zagrebu, da nije tako. Volim se družiti sa svojim prevoditeljima, s nekima od njih sam postao i prijatelj. Volim tu spoznaju da mogu otići u različite zemlje i da znam da tamo imam poznate ljude. Prijevodi mojih knjiga mi tako omogućuju da, gdje god odem, mogu funkcionirati u nekom umjetničkom svijetu.

Kad idoli padaju

Uključili ste se u raspravu nakon izlaska biografije slavnog poljskog književnika i novinara Ryszarda Kapuscinskog nastalu oko teze da je u njegovim novinskim reportažama bilo izmišljenih detalja. Kako tumačite tako žestoke reakcije ?

- To je bila jedna izvanredna situacija u kojoj su svi imali što reći, svi su se htjeli uključiti u raspravu. Sudjelovao sam na tribini na kojoj sam “držao stranu” autoru knjige Arturu Domoslawskom, dok su nasuprot nas bili novinari koji su nas neprestano napadali. Zapravo, to je knjiga o Poljskoj. O tome što se dogodi kad dirnete svetinje. Poljaci beskrajno vole svoje svetinje, vole imati svetinje jer su kao narod prepuni kompleksa. Zato im je potreban netko svjetski slavan, preko koga će liječiti svoje komplekse i tako podignuti svoj ego, pa su tako imali Papu, Milosza, Kapuscinskog. Kad te iste idole opišete kao ljude, kao normalne ljude s njihovim slabostima i manama, nužno se dogodi golema drama.

Brojni slavenski narodi imaju slične probleme. Mislite li da se ti nacionalni heroji još uvijek mogu regrutirati iz područja književnosti?

- Ne, mislim da ne, književnost se vratila na svoje mjesto. Literatura je nekoć bila važna karika u građenju nacionalnog identiteta, što potječe još od romantizima i cijele te priče o identitetu, jeziku i književnosti. Sad je napokon došlo vrijeme da se književnost oslobodi takvih očekivanja i vrati na svoje mjesto, da ju se prestane iskorištavati i da postane ono što treba biti - pričanje dobrih priča, kakav god predznak tih priča bilo.

Svojedobno ste izjavili da ste “Put za Babadag” zamislili kao istočnu verziju Kerouacovog romana “Na cesti”. Koliko vam se ogadila ta usporedba?

- Pokušavao sam provocirati, biti autoironičan. Premda zbilja volim Kerouaca i neprestano mu se vraćam. Za tri tjedna putujem prvi put u Ameriku, nadam se da ću iskusiti nešto iz knjige. “Put za Babadag” naravno nije Kerouac, nego nešto sasvim drugo, premda tu ima nekih dijelova romana ceste, putovanja. Uostalom, čini mi se da je danas teško napisati knjigu s iskustvom samo jednog mjesta, svi nekud putuju i strahovito mi je fascinantna ta perspektiva koja se nalazi iza automobilskog stakla.

Što će biti s imigrantima

U knjizi “Na putu za Babadag” pišete i o tome kako su slike rata na Balkanu potaknule vaš interes za ovo područje. Je li doista bilo tako?

- Ne baš, ali mi je dobro poslužilo kao metafora. Svakodnevno smo u novinama gledali u karte s točkama koje simboliziraju vatru i koje su se sve više približavale mađarskoj granici. Počelo me zanimati što se nalazi iza tih točaka. Nekako vas osvijesti činjenica da se praktički tik do vas odvija nešto tako arhaično kao što je rat. Rođen sam 1960., petnaest godina nakon Drugog svjetskog rata, a meni se činilo kako je sve to bilo tako davno. Sad sam bio u Bosni, od rata je prošlo isto toliko vremena, a izgleda mi kao kao da je to bilo jučer. To nije naravno jedini razlog. Naprosto me zanima Istok i Jug, zanima me Balkan i njegove ljepote, tu mi nikad nije dosadno, za razliku od Zapada koji mi je smrtno dosadan, na kojem nema ništa što bi moglo pokrenuti moju maštu. Sve je već opisano, prerađeno, nema seksepila. Pitanje hoće li Zapad postati još bogatiji, nije mi zanimljivo. Pitanje koje jest zanimljivo kad je Zapad u pitanje jest što će se dogoditi s imigrantima, islamom, hoće li taj Zapad ubiti svoje vrijednosti i početi ubijati ljude kako bi zadržao bogatstvo.

Što sam stariji, teže pišem, mjerim svaku riječ

• Relativno ste kasno počeli pisati, a sad objavljujete u redovitom ritmu. Znači li to da vam je s godinama taj proces postao lakši?

- Upravo suprotno. Sve mi je teže, jer postajem svjesniji svojih granica. Nekad mi se sve što sam napisao jako sviđalo. Sad više ne, sad sve pratim, mjerim, uspoređujem. Nije ni to tako loše, jer vremena imam sve manje. Znam točno što želim napisati i kako želim da to izgleda.