AUTOR ATLASA OBLAKA U ZAGREBU 'Ako je literatura u nečemu dobra, onda je u tome da zamislite da ste netko drugi'

David Mitchell prošlog je vikenda u Zagrebu i Dubrovniku, za svoga prvog boravka u Hrvatskoj, promovirao upravo u nas preveden roman “Kuća Slade” (Saša Stančin, Vuković & Runjić)

Slavni engleski pisac, dobitnik više važnih nagrada, autor “Atlasa oblaka”, po kojem je snimljen i film, te romana “Livada Crnog Labuda” i “Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta”, u zagrebačkom je klubu Booksa s turskom književnicom Ece Temelkuran razgovarao o pisanju, njegovu značenju i načinima građenja priča, kao i o poziciji pisca u odnosu na svijet.

U tuđim cipelama

Govoreći o književnosti i tome kako literatura može i može li uopće utjecati na svijet ističe: “Želim ohrabriti ljude da postanu uspješniji u tome da izađu iz vlastite kože i uđu u nečiju tuđu, da stanu u nečije tuđe cipele.” Ljudi se dijele na muškarce, žene, podjele su po geografskom podrijetlu, seksualnoj orijentaciji, po tome jesu li roditelji, a Mitchell pita: “Jeste li vi tip osobe koja može zamisliti da je rođena kao netko drugi? Možete li zamisliti da ste rođeni u Siriji i da vas vlasti gađaju otrovnim plinom, a onda tvrde da zapravo to vi radite? Ili, zamisliti da ste rođeni u Eritreji? Možete li zamisliti tu, drugu osobu ili ne? Mislim da je to jedna od najfundamentalnijih podjela među ljudima, možete li ili ne možete zamisliti da ste netko drugi. Ako je literatura dobra u nečemu, ako treba uopće biti dobra u nečemu, onda je to u tome da zamislite da ste netko drugi. Ako moja literatura pomaže pri tome, zadovoljan sam.”

Dobar dio razgovora Mitchell je govorio o autizmu, to je dijagnoza koju ima njegov 12-godišnji sin.

“Moje dvije najbitnije knjige nisu ovdje, dvije moje najbitnije knjige su zapravo one koje smo moja supruga i ja preveli s japanskog, koje je napisao Naoki Higashida, Japanac s autizmom.” Riječ je o knjigama koje su prvo Mitchellu i supruzi pomogle bolje razumjeti vlastito dijete, bolje negoli su im to tad uspjeli objasniti razni specijalisti kod kojih su tražili pomoć. Preveli su knjige u namjeri da budu od pomoći i ljudima koji rade s njihovim sinom, a potom se Mitchellov agent zainteresirao, pa su objavljene i u toj engleskoj verziji. Danas su prevedene na trideset i više jezika.

Učenje strpljenju

Za sina kaže da je oca naučio biti boljom verzijom sebe: “Vikao sam, bježao od toga, poricao, naučio me strpljenju, tome da budem strpljivija osoba.” Dodaje da život nikada ne ide po planu - u ovom trenutku se može dogoditi elementarna nepogoda ili sutra možete dobiti lošu dijagnozu. “Što ćete učiniti? Morate imati bolji odgovor negoli je strah. Tako je i s autizmom. Strah nije rješenje. Treba nam znanje”, zaključuje Mitchell.