Balet i prostitucija u Parizu 19. stoljeća

Kanadska spisateljica Cathie Marie Buchanan (r. 1963.) spojila je u jednom romanu dvije stvarne činjenice i dobila atraktivan i precizan zaplet. A obje je “uzela” samo s jedne izložbe.

U “Autoričinoj bilješki” piše da se radilo o šestoj izložbi neovisnih umjetnika u Parizu 1881. i da je zahvaljujući njoj sklopila roman “Djevojke sa slika”, koji je zadržao okus “vječnog” campa. S jedne strane umjetnost, s druge prostitucija. Naime, na dotičnoj izložbi Edgar Degas izložio je skulpturu od voska “Mala četrnaestogodišnja plesačica”, kao i pastel “Zločinačke fizionomije”, na kome je portretirao dvojicu osuđenih ubojica.

Radi priče svoga romana Buchanan je “tri (stvarna) ubojstva sažela u dva”. Ali, to je manje važno. Važnije je za njen autorski stav da “nema dokaza” da su tri sestre, dakle sestre van Goethem, protagonistice romana, poznavale nacrtane i spomenute zločince. Jer, spojila ih je spisateljica, to je bio plod njene “mašte i pera”, a, jednako tako, predstavlja osovinu romanesknog zapleta.

Tri sestre su kćeri jedne pralje, koja pije. Ostale su prepuštene dugovima, prije svega za stanarinu, nakon očeve smrti. Zato najstarija, Antoinette, koja statira u pariškoj Operi, vodi dvije mlađe, Marie i Charlotte, na audiciju za Operu, za zbor tzv. malih štakorica, odnosno djevojčica između kojih stasaju balerine. Ali jednako tako maloljetne prostitutke za slavne i bogate abonente. Naime, angažman kćeri u Operi doista je pomagao roditeljima da prežive, zato što se “pristojno” honorirao.

No, igrom slučaja Antoinette upoznaje Emilea Abadieja, jednog od spomenutih ubojica. Velika i slijepa ljubav, koja se rodila iza kulisa Zoline “Jazbine”, predstave koja se izvodila u Kazalištu Ambigu, zapravo upravlja radnjom. Za nju su uzimali statiste naturščike. (Pred njima se pojavio i sam pisac, Zola.)

Kada je Emile razotkriven i optužen kao višestruki ubojica, Antoinette tvrdo vjeruje u njegovu nevinost, sve do kraja knjige. Zbog toga se raziđe s mladom Marie. A autorica Buchanan koristi novinske isječke kako bi predstavila sudske procese ili, s druge strane, umjetničke izložbe. Istovremeno naglašava da su takvi “citati” vjerni člancima, primjerice iz Le Figara, samo “po tonu”, dok nisu “po sadržaju”. Točno se citiraju jedino Degasovi stihovi.

Roman “Djevojke sa slika” događa se od 1878. do 1881., da bi u 1895. dobio svojevrsni i sažeti epilog. Događaje opisuju samo dvije od tri sestre, najstarija i srednja. U ime ljubavi Antoinette je postala prostitutka kod jedne madame gdje je ukrala 700 franaka od klijenta da bi mogla otputovati za voljenim Emileom, kome je smrtna kazna zamijenjena progonstvom u Novu Kaledoniju. Dospjela je, umjesto toga, u zatvor (ima 16 do 19 godina). Iz reda početnica - “štakorica” Marie je prešla na glavnu scenu (srednja sestra, 12 do 15 godina). No, okrenula se apsintu, poput majke, čemu je najviše pridonio bogati abonent i “slikar” Lefebvre, koji je koristio prazna platna da bi mogao iza njih masturbirati na golu djevojčicu. To, dakako, nije bilo sve.

Čini se užasavajućim da je put u ljepotu baleta i plesa vodio siromašne curice preko milijunaških odaja. Nikome nije smetalo što su imale 14 ili manje godina. Kao da je tako moralo biti nakon Balzacove “Ljudske komedije”. Osim spomenutog abonenta, malenu Marie van Goethem uočio je na probama slavni Degas. I ona mu je pozirala za nekoliko radova, među kojima je navedena skulpura “Male plesačice”, svojevrsna ikona moderniteta.

Upravo je ta skulptura privukla Cathy Marie Buchanan ovoj priči. Iz ovako “jeftinog” poticaja nastao je roman s velikim pričama o ljubavi, bilo prema muškarcu, bilo prema umjetnosti. Degas je skulpturu držao pokraj sebe do smrti, a danas resi Nacionalnu umjetničku galeriju u Washingtonu. Odbijao je opetovane pozive da je izlije u bronci, ali to su poslije njegove smrti učinili nasljednici.

Autorica je, mimo izmišljotina koje je otkrila pred čitateljem, izuzetno ponosna na to što je najmlađa od tri sestre, Charlotte van Goethem, “ipak uspjela, bila je istaknuta balerina i učiteljica u plesnoj školi tijekom pedesettrogodišnje karijere u (pariškoj) Operi”. Dobro je, eto unaprijed, pobijedilo zlo, zahvaljujući spisateljskom umijeću Buchanan i njenoj emocionalnoj predanosti. Ali isto tako, i ljubavi prema umjetnosti.

“Djevojke” su se našle na brojnim listama bestselera, na čelu s onom najuglednijom New York Timesa. Sretno su spojile fikciju i fakciju u privlačnu popularnu knjigu. Na hrvatskom im je u tome pomogao prevoditeljski bard Mate Maras.