Bertolt Brecht: Ljevičarski pisac svoje je proste pjesme podmetao kolegi Mannu

ZAGREB - Poznavateljima lika i djela velikog njemačkog dramatičara i pjesnika Bertolta Brechta (1898-1956) nije promaklo da se taj politički nadasve lijevo nastrojeni autor i lucidni inovator scenske umjetnosti u svom pjesničkom, te manje poznatom proznom opusu rado laćao tema, koje bismo, kako u njegovo doba, tako i danas, ugrubo mogli strpati pod musavu egidu pornografije i ovlaš ustvrditi da se one ionako nisu pretjerano referirale na “velike ideje” njegova angažiranog djela.

S druge strane, pasionirani čitatelji životopisa složit će se i da je na nekom “privatnom” planu Brecht zgodimice znao biti ozloglašen kao nepopravljivi ženskar, pa i erotoman, koji povrh svega užasa nije pretjerano držao ni do osobne higijene.

Muškost i moć

S treće, ističe znanost, Brecht se, ma koliko blizak ljevičarstvu - iako osvjedočen komunist, nikad nije bio član nijedne komunističke partije - u doživljavanju i tretiranju žena nikad nije oslobodio nekih tipično građanskih predodžbi o muškosti i moći, čija bi prizma pripadnice ljepšeg spola redom degradirala u rubne regije nekog lirskog macho-spektra, omeđenog pojmovima anđela i kurve. Uostalom, kako protumačiti stihove poput početka Brechtova soneta “Sauna i općenje”: “Prvo valja jebat, potom slijedi kupka”?

Nedoumica će biti tim veća, uzmemo li u obzir da je posrijedi jedan od dva soneta, što ih je autor “Opere za tri groša” bez očevidne namjere da ih objavi potpisao imenom njemu osobno ne baš simpatičnog kolege Thomasa Manna.

Drugi, danas zacijelo najpoznatiji među Brechtovim erotskim uracima, nosi još koliko-toliko bezopasan naslov “O zavođenju anđela”, no plijeni nizom rimovanih naputaka za tu lascivnu radnju: “Licem u zid, pojebi ga straga/Stenje li smeten il' prođu ga srsi/Drži ga čvrsto, dvaput nek svrši/Šok da na njemu ne ostavi traga/Reci mu, guzom dobro nek miješa/Slobodno nek te hvata za jaja/Neka se pusti, dok između raja/I zemlje se u svom zanosu vješa…”.

Egzil u SAD-u

Nimalo nebitnu ulogu u tom podmetanju pjesničkih “kukavičjih jaja” odigrale su, ipak, povijesne okolnosti, što priči donekle vraća ideološki background: iako nepomirljivih književnih koncepcija, kao osvjedočeni protivnici nacizma i Brecht i Mann našli su se tijekom četrdesetih godina 20. stoljeća u američkom egzilu, gdje su se, htjeli-ne htjeli, morali i osobno susretati.

1943. skupina njemačkih intelektualaca sastavila je proglas u znak podrške jednom pozivu na bezuvjetnu kapitulaciju, što su ga nacističkoj vrhušci uputili ratni zarobljenici iz SSSR-a, s kojeg je Mann, zabrinut za rejting kod svoje ipak konzervativnije publike, svega dan kasnije povukao potpis.

Ta činjenica, bilježe kroničari, razbuktala je Brechtov gnjev do neslućenih razmjera, a rezultat će, poput ostatka erotskog opusa, izbiti na svjetlo dana tek nakon njegove smrti.

Nakon Brechtove smrti pronađeni su i prozni porno-fragmenti, nastali najvjerojatnije u skandinavskom egzilu, kamo se tridesetih godina uputio u pratnji žene i dviju ljubavnica.

Odnosi u svinjcu

Na imanju finske književnice Helle Wuolijoki Brecht 1940. radi na pučkom komadu “Gospodin Puntila i njegov sluga Matti”, a nekako u isto vrijeme nastaju i “Izbjeglički razgovori”, zbirka dijaloga fizičara Ziffela i radnika Kallea, koji u kolodvorskom restoranu u Helsinkiju razgovaraju o svemu i svačemu, ne zaobilazeći pritom ni temu pornografije: “Za krepost, dakle, niste ni vi?/Ja sam protiv sređenih odnosa u svinjcu.”

Što se radi u sauni

Poput Mattija, opet, naratori Brechtovih erotskih proza uglavnom su sluge, šoferi, a najradije se govori o prilikama za vođenje ljubavi s nezasitnim i nenamirenim ženama iz više klase, kao što je to, uostalom, u “pučkom komadu” činio i Matti: “Sada je ljeto, čovjek je dobro raspoložen, a posvuda su ljudi. Onda se brzo ode u saunu.” A u sauni, znamo, prvo valja jebat…

U svjetlu ovakvih primjera postaje jasno da kod Brechta ipak nije posrijedi puko lirsko masturbiranje, kamoli apriorno ismijavanje žena, koje su ga ipak uzdržavale tijekom dugih godina progonstva. Naposljetku, tko će prognaniku Brechtu, koji je preko radija pomno pratio tijek bitaka Drugog svjetskog rata, zamjeriti interes za tu vrstu erotskih ludorija kao sredstvo duhovnog suprotstavljanja grozotama jednog vremena obilježenog totalnim ratom, smrću, strahom i poniženjima? U jednoj fragmentarnoj pjesmi, napisanoj oko 1940., Brecht će, naime, iritantnu sinkronost senzualnosti i ratnih strahota zaprepašćujuće jasno izraziti stihom: “Jesu li pičke svrbjele tako radosno u sjeni bombardera?”

Nepristojne riječi

Onkraj macho-interpretacija - koje u pjesmama o ženskoj nevjeri, preuskim vaginama, radosnoj putenosti i poželjnom korištenju svake prilike za razvrat svakako pronalaze dosta hrane - teško je osporiti još jednu razinu analize, na kojoj su mnoge lascivne poeme između ostalog i odraz autorova prijezira prema tobožnjem građanskom neprijateljstvu spram strasti i užitka, koje je po njegovu dubokom uvjerenju kulminiralo nemogućnošću otvorenog govorenja o seksu.

Mogućnost stimulativnog, pa i lirskog govora o seksu nudi, pak,“upotreba nepristojnih riječi”, opisana detaljno u istoimenom sonetu: “Puki ševci s vješala bi vis'li!/Žensko pranje, ponekad, u redu/Nema tog mora da ispere gredu/Al' duh prati, to već dobro nije/Muž je majstor da ševi i misli/Luksuz mu je slatko da se smije”.

Pionirom uvođenja “vulgarnog” narodnog jezika u visoku književnost Brecht je s pravom smatrao Dantea Alighierija , što zorno dolazi do izražaja u njegovu “Trinaestom sonetu”: “Riječ što mi je često zamjerahu/Pristiže nam iz Firence, gdje/Zarad pičke, što je fica zvahu/I Dante kao prostak slovljaše”.

Što se tiče opravdane potrage za motivima Brechtove erotske poezije u njegovom burnom ljubavnom životu, valja reći da je možda najdojmljivija anegdota ipak ostala neopjevana.

Skrasivši se nakon rata kao kazališni direktor u Istočnom Berlinu, Brecht je osvojio srce mlade glumice Käthe Reichel, te uz pristanak i pomoć supruge svojom ljubavnicom učinio još i glumicu Isot Kilian, čijem je ljubomornom mužu, komunističkom filozofu Wolfgangu Harichu, cinično preporučio: “Razvedite se sad od nje i oženite je ponovno za jedno dvije godine.” Dogodilo se to 1954. Dvije godine kasnije Brecht je umro.

Skupocjena bijeda

Mit o Brechtovu zapuštanju vlastite vanjštine, u kojem neki naziru čak i afrodizijakalne momente, razrušit će jedna legenda u čiju istinitost ne treba sumnjati.

Neki zabrinuti poklonik Brechtova stvaralaštva požalio se njemačkom filozofu Ernstu Blochu što “jedan tako velik pisac djeluje tako zastrašujuće neuredno”. “Griješite”, odgovorio je Bloch, “gospodin Brecht dao je konstruirati skupocjen aparat, koji mu ubrizgava prljavštinu pod nokte.”

Drugi izvori potvrdit će da je radnička odjeća, što ju je Brecht rado nosio, bila sašivena od najfinijih materijala, dok su mu “socijalne” naočale u stvari bile od titana i veoma skupe. Ali sa zapuštanjem, poučava nas komunist Brecht, čovjek mora biti pažljiv, inače nitko neće povjerovati u njegovu bijedu.